Borba, Oct 19, 1991, page 19
JI OR
ra
socijalne pretenzije. Ali takođe i permanentni sukob sa partijom, njenim norma-
ma „svesti“ i egalitarizmom poslušnog ži-
vota.
Ove okolnosti su unele mnoge racionalnosti u privređivanju, što je takođe značajno, značile su masovni podsticaj za
- lično bogaćenje, slobodu života i kretanja,
komunikacije sa svetom, materijalne i ideološke. Treće. Radnička uprava nad preduzečima i ustanovama prenosi se u domen opšte ekonomske i socijalne politike. U tom smislu sve instance političke vlasti, parlamenti, imaju t.zv. Veća udruženog rada. Kao deo parlamenta, ova Veća imaju veoma političke kompetencije u uređivanju interesa. S jedne strane je individualno-kolektivni interes radnika preduzeća odnosno ustanove. S druge strane interes ukupnog društvenog poretka.
Radi se u stvari o društvenom sistemu formiranja kapitala i mehanizmu raspodele dohotka. Otuda stalni konflikt na području fiskalne, monetarne i spoljno-ekonomske politike.
Društveni poredak, konstituisan na ovaj način, obeležio je, prema oficijalnoj. ideologiji „višu fazu socijalizma“. Ekonomski liberalizam radnika bio je u tome samo polazni elemenat. .
Suprotno namerama „komunističke
partije, radnička uprava preduzećem sadržala je drugu tendenciju. Ona afirmiše ekonomsku neophodnost privatne svojine „neposrednog proizvođača“, u ovom slučaju radnika i njihovog preduzeća, tj. i njihove lokalne zajednice. Druge figure tj. kapitalista nije bilo. Sami radnici su imali da budu vlastiti kapitalisti! Komunistički „ideolog“ naravno nikad nije propustio da istakne društvenu svojinu gde su radnici “samo njeni poverenici, čuvari i, bože moj, dužni da se vladaju neposredno, prema društvenom interesu i bezbrojnim pravnim normama kojima se taj interes uterivao radnicima.
Bez obzira na te birokratske ideološke.
burgije, istina je bila u drugome. Radničko samoupravljanje je oblik kraha krute državne svojine i nemoći države da podstakne radnike na revnost i efikasnost. Proboj privatne svojine na tlu društvene (državne) svojine je istina o radničkom samoupravljanju. To je i tajna zavidnog napretka u privredi ali i u ličnom životu i slobodama ljudi kroz minule decenije u Jugoslaviji. Takođe i razlog za raznovrsne pojave, konflikte i poremećaje.
Preduzeća su reagovala prirodno 5уоdeći svoje bilanse na štetu akumulacije. Ali i tu je vlast bila izdašna. Sem dugova u inostranstvu, vlast obilato emituje „jeftin kapital“. To je onaj slučaj kad stopa inflacije stoji-znatno iznad kamatne stope. Tako se stiže do čudne pojave tzv. inflacione
- dobiti preduzeća. -
Što više se zadužiti a, sem toga, i odgoditi plaćanje ranijih zajmova je postalo prvo pravilo biznisa!
Tržišne špekulacije uzimaju maha i na području spoljne trgovine. Plivajući kurs dinara usled domaće inflacije stvara interes da se odgodi naplata od izvoza roba i usluga. Što duži interval između izvoza roba i uvoza deviza — veća dinarska valorizacija unetih deviza! Preduzeća stiču u tom slučaju dobit na kursu dinara. Posledica su — spor obrt kapitala.
konomija je, u svemu tome, ostala
bez svojih zastupnika i uopšte bez
smisla. Umesto nje, razbuktala se kriza kojoj se ne vidi kraj. Jer samo totalni preokret može da stvori perspektivu. Ukratko, to znači da se poredak iz osnova promeni. Da njegov temelj postane kapital — pretežno privatni kapital — umesto sadašnje „socijalističke organizacije rada i nerada“.
Preokret bi morao da obuhvati celu društvenu formaciju, logiku njene reprodukcije i ideološke nazore. Krizu socijalizma, bolje reći, bespuće u kome se dato društvo sa „društvenom svojinom“ nalazi, nije moguće prekinuti bez potpunog prevrata u njegovim odnosima. Bez iluzija, radi se o grandioznom poduhvatu, većem nego što su bile socijalističke revolucije. Tada se radilo o narodnom zahtevu da se ekspropriše sloj kapitalista u ime ljudske
sigurnosti života. Sada se radi o eksprop-· ·
rijaciji naroda, tj. njegove društvene svojine u ime tržišne neizvesnosti života. Eksproprijaciji naroda od „svojine“ — svejedno na nizak životni nivo ljudi — a ne samo birokratije.
Društveni preokret ove vrste zahteva jasnu teorijsku viziju i političku saglasnost naroda. Ni jedno ni drugo sada u Jugoslaviji ne postoji. Međutim, i kad se znaju naučni postupci, ostaju teške socijalne i političke implikacije. Rizik za ovaj preobražaj, prirodno, svaka nacija, mora preuzeti, na sebe. | ·
DRUŠTUO–
Piše: Srđan Darmanović
Jugoslaviji i pored sveg nerazuma koji njome odavno suvereno vlada, nesumnjivo još ima
ljudi koji, poput crnogorskog princa Niko-
| le Petrovića Njegoša, vjeruju da ovaj „bes-
misleni građanski rat nije rat koji zahtijeva hrabrost i širokogrudost, već rat u kome je sramota i ubiti i biti ubijen”. Svi koji ovako misle strepe, čekaju, nadaju se ili se pak aktivno zalažu i bore da se ovaj rat završi, da ubijanje prestane, da se ovoj napaćenoj zemlji povrati mir i normalan život. I zaista — od mira u Jugoslaviji nema danas 12993 i o cilja.
No, toliko željeni mir ima sva svojs Obećane zemlje. Za njom se dugo га 5 vjeruje se da sa njome svi problemi пезгаju. U tom pogledu, mnogi će u Jugoslaviji biti razočarani i brzo uvidjeti da ih nakon dugo iščekivanog mira čekaju nova iskušenja. Ako pođemo od najoptimističnije varijante, da se borbe u Hrvatskoj obustave i da se učvrsti trajni mir, ne možemo izbjeći barem sledeća pitanja: u kakvoj ćemo državi, odnosno državama, nakon toga živjeti? kakvi će biti politički režimi izašli iz ovog rata? da li će političari koji su nas u ovaj rat uveli i dalje vladati kao da se ništa nije desilo i ako hoće, da li država i politički režim zasnovani na ratu i ratnoj politici mogu, uopšte, biti normalni i obezbijediti građanima normalan život?
Kakav god bio ishod ovoga rata, Hrvatska će nakon njegovog završetka biti nezavisna država. Da li će se raditi o potpunoj nezavisnosti ili će ona biti ograničena nekom vrstom jugoslovenske (ekonomske) zajednice, za Ovo razmatranje nije toliko bitno. Tuđman, ili ako on ne bude uspješan vojskovođa, neki drugi predstavnik vladajuće hrvatske nacionalističke politike, izaći će pred hrvatski narod sa sloganom: obećali smo vam nezavisnu hrvatsku nacionalnu državu, imate je! To što će Hrvatska, upravo zahvaljujući takvoj politici svoju nezavisnost dobiti u ruševinama ili čak bez jednog dijela sadašnjih teritorija, i što je ta nezavisnost izborena po cijenu Ogromnih ljudskih žrtava, za ovakvu politiku nije važno. Važan je samo „tisućljetni san“ o nacionalnoj državi, prvoj nakon kralja Tomislava. U takvoj državi, režim (HDZ-ov ili nečiji drugi, svejedno, jer sad u Hrvatskoj nema vlasti i opozicije — svi su vlast) će svoj legitimitet crpiti iz „rata za nezavisnost“, na cijeni će biti vojska i svako ko je sa ratom imao neke veze, podijeli: će se neizbježna ratna odličja, a u ime „ob. nove i izgradnje“ tražiće se prodižetak nacionalnog jedinstva — što je, inače, drugo ime za potiskivanje ај i svake opozicije. Konačno, u Hrvatskoj ostaju Srbi. U jednoj varijanti — svi dosadašnji sa svim teritorijama i autonomijom koja će sa Zagrebom održavati samo simbolične veze. U drugoj varijanti — barem oni Srbi koji nemaju svoje „etničke“ teritorije, već žive u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Osijeku i drugim urbanim centrima Hrvatske, a takvih je većina. Da li je država koja izvire iz „rata za nezavisnost“ i na njemu počiva, sposobna da bude složena višenacionalna država (u slučaju prve varijante) ili pak država visoke nacionalne tolerancije (u slučaju druge varijante)? Da li država čija je ratna propaganda počivala na mitu o jednom i jedinom neprijatelju — Srbima, može postati demokratska i pravedna za sve njene građane jednako, uključujući :\
Srbe.
„tičari će tačno izračunati
SUBOTA-NEDELJA, 19-20. OKTOBAR 10991. GODINE ix
lezavisnost pod ruševinama
U začaranom krugu nasilja
Da li će poliličari KOJI su nas U ovaj raf uveli i posle rafa vladafi kao da se ništa nije desilo | ako hoće da li država i politički režim zasnovani па ralu i ralnoj polilici mogu uopsle bili normalni i obezbijediti građanima
normalan Život
a istoku zemlje pomalja se neka
državna tvorevina koju njeni glav-
ni arhitekti nazivaju Jugoslavijom, a kojoj se još ne znaju granice, za koju se još ne zna ko će je sačinjavati, ni u kakvim će formalnim, državno-pravnim vezama i odnosima biti sa otcijepljenim republikama. Tvrdi se da će ova nova država biti federacija i uz to da će biti demkratska, a svi građani i narodi u njoj ravnopravni. Nikome ne treba odricati đobre namjere, pa ni pravo da sanja svoj Eldorado, ali da će demokratija i ravnopravnost biti odlike države koju stvara Milošević i kojoj će on biti na čelu — u to, zaista, vjerovati ne možemo. I ova nova država koja hoće da se prikaže kao legitimni naslednik stare (Jugoslavije), nosiće obilježja ovog rata. Ako uspije da se predstavi kao „pobjednik“ u ratu, tj, ako se teritorijalno proširi na račun Hrvatske, dobićemo kao i 1945. čitavu klasu rentijera rata (prvoboraca, narodnih heroja, boraca za svetu nacionalnu stvar, mitskih ličnosti) koji će od međusobnog ubijanja južnoslovenskih naroda
napraviti političke i profesionalne karijere i uživati povlastice, privilegije i državne apanaže.
Kao i u Hrvatskoj, i ovdje će se od prošlog rata praviti i država i politika. Ako, pak, doživi vojnički poraz, tp ne uspije da osvoji nove teritorije, može da pokuša da ubijedi građane da je i autonomija Srba u okviru Hrvatske veliki, čak ushićujući uspjeh, ili pak da se pred podanicima, gnevnim zbog žrtava koje su podnijeli dok, ina-
· če, „nijesu bili u ratu“, spašava novom dik-
taturom. U svakom slučaju, militarizam će biti značajno obilježje ovakve države. JNA ne može dopustiti da jednostavno odumre.
Ona će ispostaviti račun za usluge koje je pružila u ovom ratu. Najmanje što joj novi državotvorci mogu ponuditi je da nakon izgona iz secesionističkih republika ona nađe utočište u novoj „Jugoslaviji“. Statisoliko će u takvoj situaciji nova država imati vojnih lica po glavi stanovnika, ali sad je već jasno da će taj procenat biti možda najveći u Evropu A\vakva država ima i svoje strukturjne nedostatke. Pod pretpostav2 kom da bosanski Muslimani ne nađu bolji izlaz od pristanka- na takvu državu, oni, kao ni jedan broj Crnogoraca, a da o kosovskim Albancima i ne govori-
mo, neće se moći otresti utiska da se radi o državi u kojoj je srpski narod u ogromnoj brojčanoj premoći, a oni u njoj podstanari. Ako se uz taj osjećaj pod Miloševićem i njegovim političkim saveznicima nastavi mahnitanje srpskog nacionalizma, to će biti država u koju je strukturno ugrađen rat ili neka vrsta permanentnog vanrednog stanja. Tada ćemo gledati isti film koji se i sad prikazuje. „Krnja“ Jugoslavija biće takođe trusno područje, kao i ova dosadašnja. «
O demokratiji i pravnoj državi ne može biti ni riječi, za ekonomiju, kao ni danas, neće biti vremena, dok se najpre ne srede „važnije stvari“.
aključak je veoma sumoran, ali bo-
jim se realističan: mirom na ratišti-
ma Hrvatske našim mukama neće doći kraj, niti će se naše putovanje po olujnom moru završiti. Izlazak iz komunizma platili smo državom, a nove koje umjesto nje nastaju ne obećavaju da će biti bolje. Nema ni govora o tome da će to biti liberalno-demokratske države evropskog tipa. Mnogo se prije mogu očekivati drugi politički trendovi, karakteristični za periferne
Izlazak iz komunizma platili smo državom, a nove koje umjesto nje nastaju ne obećavaju da će biti bolje. Nema ni govora o tome da će to biti liberalno-demokratske države evropskog tipa
države — revolucije, kontrarevolucije, ratovi, državni udari, vojni pučevi, diktature, razni oblici lične vlasti i tsl. U tom začaranom krugu nasilja mi se već nalazimo, a iz njega se teško izlazi svugdje, a kamoli na Balkanu. Pri tome neupućene ili površne ne treba da zavara to što ćemo imati neka institucionalna obilježja demokratije: višestranački parlament, kakve-takve izbore, privid nepristrasne i pravne države, formalno garantovane slobode i prava itd.
Sve ovo ima značaja i daje rezultate samo tamo gdje demokratija nije tek želja i proklamacija, već sistem društvenih odnosa utemeljen u ekonomskom razvoju države, stabilnim političkim institucijama, tradiciji i istoriji, političkoj kulturi i opštem nivou društvene svijesti. Kod nas se radi o perverznom. Izopačenom ispoljavanju ovih, inače civilizacijskih dostignuća.
Zato naše nastajuće države najviše liče na onaj politički poredak koji je Aristotel nazivao demagogijom, u kojem, po njegovim riječima, „narod postaje monarh” i postavlja sebe iznad zakona, a, u stvari, moć preuzimaju demagozi koji vrše uticaj na njega, odnosno njime manipulišu. Populizam i demagogija, kao svojevrstan oblik totalitarizma odozdo — to je, izgleda, naša sudbina, to je ono što smo imali i do sada, to će nas, po svemu sudeći, pratiti i dalje.
A, takvi režimi, ne mogu se smiriti u kakvom obliku demokratske vlade. „DržavotVornost“ i ratni nacionalizam vući će ih'u nove avanture i odvodiće građane iz jedne nesreće u drugu, iako nam se sada m čini da od ove današnje ne može biti veće