Borba, Mar 12, 1994, page 12

Vi

Zašto su ćlanovi srpskih puartija jaći od svojih stranaka

Pozornica

ist

nutih

Od nastanka višepartijskog sistema u Srbiji povećavao se broj stranaka, ali se smanjivao uticaj i

značaj svake od njih pojedinačno. Neki odgovorni politički ljudi ukazuju da su dosadasnji izbori samo pretkvalifikacije za prve, prave višepartijske izbore koji će doći onda kada se definitivno reši državni

okvir „srpskog pitanja“

Dragan Bisenić

S” smo mi pomalo socijalisti“, podsećali su pre dve godine socijalisti Beograda u vreme izbora. Konstatacija je tačna i ona se verovano odnosi na sve građane Srbije, a naročito na Socijalističku partiju. Nekoliko puta su, naime, ugledni članovi ove strnke izjavljivali da vreme nije „idealno za sprovođenje programa socijalističke orijentacije“, imajući pritom u vidu da će ona morati da toleriše i poteze koji nisu sasvim u duhu socijalističke orijentacije. A tek da se ne govori o tome šta socijalisti vole da čitaju, odnosno koja je literatura koja formira ideologiju ove stranke. Marks, Lenjin, Tucović, Marković, Pašić, Monteskje, Dostojevski? Svi zajedno ili niko od njih? :

Nije problem u tome što socijalisti imaju krizu ideološkog identiteta, i to još ponajmanju od svih drugih stranaka u Srbiji, nego je možda stvar ozbiljnija. Posle permanentnog narušavanja partijskih struktura, višekratnog krunjenja i fisija u političkim partijhama, od početnog, u okviru prvobitne nastajuće Srpske narodne obnove, pa do poslednjeg istupanja iz Demokratske stranke dvojice njenih uglednih članova i isključenja iz SPO-a jedanaest poslanika Savezne skupštine, osnovano se nakon četvorogodišnjeg višepartijskog iskustva sumnja u ozbiljnu utemeljenost i trajnost sadašnje stranačke strukture.

Predsednik parlamenta Srbije Dragan

Tomić izabran je uz „anonimnu“ podršku poslanika, čime je Srbija uskraćena za uo-

зшакомсема

пегседомаска гамготса

Ideja o teritorijalnom proširenju Crne Gore izazvala je nedoumice i otvorila prostor za špekulacije. Pitanje autorstva ideje ostaje otvoreno, iako se pretpostavlja da je ona plcd konsultacija Podgori-

ce i Beograda

Dragoljub Vuković

Dru kongres Demokratske partije socijalista, održan prošlog vikenda, ostao je u sjenci onoga što je rekao prvi čovjek te partije i predsjednik Crne Gore, Momir Bulatović, u dijelu svoje završne besjede i ne samo da je ostao u sjenci nego će, ујегоvatno, biti i upamćen po tome što je sa najvišeg mjesta plasirana ideja o teritorijalnom proširenju Crne Gore, ideja koja je izazvala nedoumice i otvorila prostor za raznovrsne špekulacije.

„Nije naš interes, ni istorijski ni tradicionalni, da živimo u državnoj zajednici samo sa Srbijom. Ukoliko bi sjutra, recimo, Hercegovina, naša istorijska težnja i vjekovni usud, pokazala želju i demokratski izrazila svoj stav da želi da živi sa nama, u državi Crnoj Gori, i sa njom zajedno u Jugposlaviji, mi nemamo ni Jednog razloga da ne uvažimo činjenicu da su pogledi naših pradjedova, naši vitalni životni interesi i dan danas okrenuti ne samo put Srbije nepo i put Hercegovine, a da smo tijesno i blisko istorijski i ekonomski vezani i sa

krajinama. To ne treba stavljati u kontekst bilo kakvog „saveza“ bilo kakvih „država“, nego u kontekst jednog normalnog života, onoga što će slijediti u vremenima mira, za koji se snažno zalažemo. Ako Hercegovci budu htjeli da žive sa nama, i ako mi ovdje u Crnoj Gori demokratski potvrdimo da takva želja postoji i sa naše strane, zašto da onda i ne bude tako? Zašto ne ostvariti jedinstven prostor između kojeg smo s mukom postavljali granice samo onda kada je trebalo čuvati našu državu od rata koji je neumoljivo dolazio sa te strane“, izgovorio je u „jednom dahu“ predsjednik

Crne Gore, ali nc elaborirajući zbog čega mu je i kako sve to odjedanput palo na paте!. „Ulazak Hercegovine u Crnu Goru znači uništenje Crnogoraca i Crne Gore i vodi njenom daljem teritorijalnom dezintegrisanju“, bila je prva reakcija Slavka Perovića, predsjednika Liberalnog saveza CG, opozicione partije koja se zalaže za suverenu Crnu Goru u njenim sadašnjim granicama. Po mišljenju lidera liberala, Bulato-

vićovo plediranje-za priključenje Hercego- · vine Crnoj Gori „jeste otvoreno zagovara“ ·

bičajeno sklapanjc partijskih koalicija za obavljanje vlasti, ali jc još jednom, uz pristanak jcdnog ogranka DEPOS-ove grupacije da ude i podrži vladu, pomućena slika o ozbiljnosti sadašnjih stranaka.

Mada nckada visoki funkcioncr SPS-a кадо5 бти коме ц зусјој розчједпјојћ Кијzi „Političke partije“ zaključuje da je ргејаzak u višepartijski sistem najbczbolnijc izveden u Srbiji i Crnoj Gori, od stvaranja prvih stranaka u Srbiji krajem prethodnc decenije, traje povećavanje broja stranaka uz smanjivanje njihovog uticaja ı značaja. Povremeno su pojedince stranke izbijalc u prvi plan, da bi se veoma brzo pocepale i nestale s političke scene. Takav je slučaj Narodne radikalne stranke Veljka Guberine koja se gotovo izgubila, a od prve velike stranke, Demokratske stranke, kasnije su nastale Srpska libceralna stranka s Nikolom Miloševićem i Kostom Čavoškim i Demokratska stranka Srbije (Vojislav Koštunica). Demokratska stranka Srbije nastala Je radi udruživanja u DEPOS, da bi kasnije napustila tu grupaciju, uz nimalo nežne oproštajne reči. DEPOS, presvučen Građanskim savezom i Novom demokratijom za poslednje izbore opet se, ali u mnogo mirnijem tonu, izračvao u „ni ribu, ni devojku“ pošto je jedan njegov deo protiv, a drugi deo za vladu. U zaklonu koji obezbeđuje prisustvo u parlamentu, Socijalistička partija Srbije, DEPOS (Srpski pokret obnove, Građanski savez i Nova demokrati-

·ja), Srpska radikalna stranka i Demokrat-

ska stranka Srbije imaju za sada osiguran opstanak. Za druge, od 140 stanaka, poput Narodne stranke Milana Рагозког, Srpske narodne obnove Mirka Jovića, nckolicine socijaldemokratskih partija koje su sve nastale iz jedne, „univerzaliste“ teško Je pretpostaviti da će se uskoro pridružiti „živim“ parlamentarnim strankama.

Predsednik DS Zoran Đinđić komentarišući zbivanja u političkim partijama, pa i u vlastitoj, kaže da su stranke napravljene kao privatne ili poluprivatne organizacije, u kojima su ljudi članovi stranke kad im se dopadne, a kad im se ne dopadne, zastupaju lični stav, te u skupštini često ne može da se razlikuje šta je lično mišljenje, a šta stranačko. i

— U semantici naših stranaka, od nastanka 1989. do danas nerešen je odnos između ličnosti i organizacije. U mnogim

nje saveza srpskih država, u kojem će Crna Gora i Crnogorci potpuno nestati, jer će

im biti osporeno i pravo da budu u vlasti--

toj državi i nacionalna manjina, jer su, navodno, srpskog porijekla.“

Stav Mihaila Vujoševića, potpredsjednika Socijaldemokratske partije CG, nešto je drugačiji, ali takođe sa jakim „odbrambenim“ nabojem. „Gospodin predsjednik izvanredno dobro zna da od okupacijskog pripajanja Hercegovine Crnoj Gori nema ništa. Zato mu i ne predstavlja značajan Hoti nespojivost fašističkog. koncepta

tnički čiste Hercegovine i građanske Crne Gore, etike kamiondžije i ratnog profitera Vučurovića sa Svetim Petrom Cetinjskim, ni to da je okupacija Hercegovine, u stvari, okupacija Crne Gore“.

Bulatovićeva ideja nije naišla na povoljan odjek ni kod Narodne stranke CG, ko-

ja je još na početku svoje političke misli i .

aktivnosti isticala da je granica između Crne Gore i Hercegovine granica „unutar jednog naroda“ i da su je postavljali tudinci radi ostvarivanja svojih ciljeva. No, za razliku od crnogorskih liberala i socijaldemokrata, narodnjaci su ц опоте 510 је геkao predsjednik Bulatović prepoznali drugu vrstu opasnosti.

„Gospodin Bulatović, političar koji učestvuje na međunarodnim konferencijama na kojima se raspravlja o jugoslovenskoj krizi, ni jednom riječju ne uzima u obzir činjenicu da Republika Srpska, čiji je predsjednik gospodin Radovan Karadžić, ima sve konture države i da je Hercegovina sastavni dio te junačkom i oslobodilačkom borbom zasnovane nove srpske države. Gospodin Bulatović, iz njemu poznatih

razloga, neće da kaže da je stara i slavna ~

Hercegovina postala prirodno tkivo nove države, za koju zna čitav svijet, nego se odnosi prema tom rasadniku Srpstva kao prema nekakvom sceparatnom području, kome on, predsjednik vladajućeg režima u Crnoj Gori, nudi spasonosnu ruku“, riječi su dr Novaka Kilibarde, predsjednika Narodne stranke CG, koji Bulatovića opominje da bi trebalo da zna da Republika Srpska prvo treba da dobije međunarodno priznanje, pa da se tek poslije toga, voljom naroda, Herccgovina „opredjeljuje za svoj dalji put, koji usmjerava ne·:samo sstorijska

strankama organizacija postoji samo kao pozornica da bi sc višc istakao pojedinac, vodoća ličnost ili vodcćc ličnosti. To jc poprešno i vodi tomc da pojcdinci svaki put višc vodc računa o tomc Šta sc njima VIŠC dopada da učinc, a tck na trećem ili Čctvrtom koraku razmišljaju kao da to uklopc u imidž i politiku strankc. Imamo strankc kojc su bez problema zbog svojih vođa šcst puta promcnilc politiku, uvck kada jc on mcenjao svoje mišljenje o Kosovu, o Bosni, o Amerikancima i nacionalnom pitanju. Stranka sc tako vodi kao par konzervi koje lupaju i zvekeću da bi narod znao da on prolazi, kaže Đinđić.

Jedan od malobrojnih sociologa političkih stranaka dr Vladimir Goati tako smatra da je većina političkih stranaka u Srbiji opšteg tipa. Naime, one bi sve htele da podjednako govore o svim pitanjima ı za sve socijalne i privredne kategorije stanovništva. Stoga nije ni čudno što se još nije definitivno iskazala podela na leve, desne i stranke centra. A i sami politički vođi, po vlastitom nahođenju i po konjunkturu smeštaju sebe i svoju stranku u proizvoljni deo političkog spektra.

Podela na leve, desne i stranke centra u Srbiji je pokušana na osnovu stavova prema nacionalnom pitanju, bez . mnogo udubljivanja u socijalne težnje, bar dekla= rativne, pojedinih organizacija. U čudnim ukrštanjima iskazivano je da Je neka stranka „radikalno patriotska“ i „za radikalnu privatizaciju“ poput SRS-a, da je građanske orijentacije u nacionalnim, a za bezuslovnu privatizaciju u privredi. Vuku Draškoviću se nije činilo protivurečnim da izjavi jednom prilikom da on ima na svojoj strani „desničarsku omladinu“, a da u drugoj prilici kaže da u programu SPO-a ima mnogo stavki koje su levičarske, poput ideje o socijalnoj pravdi. Taj elekticizam za većinu stranaka je poželjan, ali često nije izvodljiv. Međutim, kada je 11 poslanika rešilo da osnuje svoj klub, Drašković ih je energično opomenuo na to da im „mandat nije dao Butros Gali“ i da nisu poslanici Bundestaga.

Za neshvatanje suštine organizacije Đinđić okrivljuje disidentsko poreklo stranaka. „Stranka na vlasti je državni aparat i ako si individualac gubiš pravo da ostaneš državni aparat, tako da tu nema opasnosti od soliranja. Članovi vladajuće stranke su zaposleni u vladajućoj stranci. Onaj ko gu-

naklonost prema Crnoj Gori nego i sveopšti interesi srpskog naroda.”

| ___Napominjući da je za ideju koju je obnarodovao predsjednik Bulatović čuo i ranije, i da nije iznenađen i zatečen. Božidar Vučurović, kaže za „Borbu“ da Hercegovci neće pristati da se udruže bilo sa kim, a da, pri tom, žrtvuju mladu nacionalnu srpsku državu i unesu je „u neku građansku grobnicu srpskog naroda.“

„Mi želimo da se udružimo sa svim srpskim zemljama, da uđemo, ako je to moguće, u savez svih srpskih zemalja, ali, naravno, ni po koju cijenu da od gotovog napravimo veresiju, pa da se opet utopimo u neku građansku državu, što bi bilo pogubno po nas. Svakako da je Srpska Hercegovina vjekovno težila da se ujedini sa bratskim narodom, sa Srbima u Crnoj Gori (ovdje, uglavnom i žive plemana koja potiču iz Crne Gore i jako smo vezani, a dobar dio naše rodbine tamo živi), ali mi ćemo pristati da se udružimo samo sa srpskom Crnom Gorom“, kaže gospodin Vučurović, a na naše pitanje: Šta pod tim podrazumijeva? odgovara izokola. „Prije svega, molim vas, sve su države u Evropi, manje-više, nacionalne, samo se od nas Srba i Rusa traži da budemo kosmopoliti. To je bila jedna naša velika.zabluda, koja nas je jako koštala. Mi možemo sjutra da se udružimo sa Srbijom, jer se ona zove Srbija. To isto možemo i sa Crnom Gorom, ali, kako rekoh, da to bude srpska Crna Gora. Ne mogu Srbi iz srpske Hercegovine da uđu u neku državu gdje će sc vijoriti albanske, muslimanske, turske, i ne znam čije sve zastavc.“

Gospodin Vučurović tvrdi da zna čije su ideje da Hercegovina treba da pripadne Crnoj Gori, pošto je i sam imao „одгедепе konsultacije sa važnim ljudima“, ali ne želi da kaže o kojim je ljudima riječ. Odreden je, jedino, u stavu da ta ideja „nije samo 12 glave predsjednika Bulatovića“, ali ni iz glave dr Radovana Karadžića. „Ne, ne! Može to neko da podmeće našem predsjedniku zbog toga što i on potiče iz Crne Gorc, odnosno iz Stare Hercegovine", odbacuje mogućnost da jc ideja Karadžićeva i kategorički se protivi takvim konstatacijama. Na pomen imcna predsjednika Srbije, Slobodana Miloševića, gospodin Vučuro-

Predstoji li feritorijulno proširenje Crne Gore