Borba, Mar 12, 1994, page 14

VIRI

3.

Jurij Gustinčič

simpatičnoj američkoj filmskoj ko-

mediji „Rusi dolaze“, protivnikova podmornica se slučajno iskrca blizu istočne obale SAD i nastaje niz ljupkih zapleta iz kojih proizilazi da obični Rusi nisu čudovišta, Amerikanci nisu do kraja prožeti paranojom, i sve može biti lepo i ljudsko, čak i u vreme hladnog rata. Sad čitamo u naslovima velikih listova, gotovo zloslutno, kako „Rusi dolaze“. Dolaze? Zar su ikad otišli? Odakle komenta| torima nota iznenađenosti? | Rusi su, i posle gubljenja počasnog | maziva supersile, bili na mnogim mestib ma, pogotovo u Evropi, veoma prisutni. | Bez njih se, takoreći, ništa ne bi moglo. | Nemci su to najiskrenije izrazili svojim | ovacijama Gorbačovu koji je omogućio ujedinjenje. Istočna Evropa mu je takođe bila zahvalna. Onda su došla istočnoevropska navaljivanja na Zapad zbog prijema u NATO-a, Rusi su bili — i pre i posle Žirinovskog — oni koji su saodlučivali. Ne bi Poljsku ili Češku Amerikanci ni bez toga držali po strani od Atlantskog pakta, u kameri „partnerstva“, ali su im ruske zamerke dobro došle. Uopšte, Rusi | dolaze Amerikancima dobro gotovo u | svakojprilici, pa i u Bosni. Stvara se, ako | ništa drugo, privid međunarodne ravno-

teže.

i Sad čujemo i to: sprema se, ili je već | proradila, nova Jalta! Pri tome se nesrećj no pominje, kao nagoveštaj moguće nove podele na sfere uticaja, slavni fifti-fifti koji i ne stoji u vezi s Jattom! Onaj komadić hartije sa tim izrazom — namenjenim Balkanu — koji je Čerčil gurnuo Staljinu u ruke preko stola — dogodio se više od godinu dana ranije, u prisustvu američkog ambasadora Harimana koji je Britanca na mestu upozorio da „Ruzvelt tako nešto nikad prihvatiti neće“, a Sta-

Milivoje Maksić

ajnoviji događaji i pravci angažovanja

OUN i glavnih činilaca u svetskoj organizaciji (deblokiranje Sarajeva, liberalizacija kretanja u Sarajevu, otvaranje aerodroma u Tuzli, s jedne, i stvaranje osnova za hrvatsko-muslimansku federaciju u BiH i konfederaciju sa Hrvatskom, sa druge strane) sugeriraju utisak da bi se, ovog puta, moglo raditi o suštinskom zaokretu i novom toku stvari. U tome dominiraju dve pojave. Prva, da se merama prema Sarajevu (i Tuzli) u suštini prvi put ozbiljno neutrališu, a u nečemu i anuliraju prednosti ostvarene silom. To je nov kvalitet za koji su se založili svi važniji faktori u svetu, ne ostavljajući ovog puta prostor za manevrisanje. Sudeći po izjavama, to se sagledava i na Palama, odakle — posle trijumfalizma bez pokrića i samouverenih izjava u stilu „možemo sve što hoćemo“ dopiru smireniji i realniji tonovi, uz viljdiv napor da se nađu pogodne dimne zavese za „pozitivnu defanzivnost“ koja je očigledna. Drugoj pojavi daju svojevrsni pečat vašingtonski sporazum i bečki razgovori O novoj državnoj tvorevini na teritoriji BiH i konfederalnom „povezivanju sa Hrvatskom. To je, valjada, već peta varijanta formulc za! rešenje krize, takođe sa mnogim

znice za Cist

Sfera uticaja koju je sebi Moskva obezbedila na istočnoevropskim prosfransivima, nije zapećacena nikakvim tajnim protokolima (kojih nije ni bilo) vec snagom ruskog oruzja | slabosću Zapada kome je iznad svega stalo aa Slaljina uvuče u obračun sa Japanom

ljin je bio dovoljno mudar da hartijicu ostavi u Čerčilovim rukama, nepotpisa-

nu. Pa dobro, legendama je dozvoljeno:

da prenebregnu datume. Recimo da je u Jalti zaživeo „duh podele“

Ni to nije do kraja jasno niti se time može objasniti sadašnjost. Na Krimu su u februaru 1945, pred pad Nemačke i nastavljanje rata sa Japanom, zapadnjaci učinili Moskvi ogromne ustupke, ali „de-

lili“ Evropu onako kao što je zatim izgledala, nisu. Mađarska, Čehoslovačka, Po-

ljska (praktično, i Jugoslavija) imali su da dobiju slobodne izbore, po zapadnom

modelu, makar i sa prevlašću komunis-

ta. U glavnoj tački, Poljskoj, Staljin je brzo raščistio prilike i zagospodario u celini. U drugim nije. Mađarskoj su zaista

nedoumicama i neizvesnostima. Međutim, ono čime se ova razlikuje od prethodnih jeste da se, po mnogim znacima, ne ograničava na postizanje mira, već ide i dalje i predstavlja izraz novog strateškog prilaza SAD i Zapada, uz angažovanu asistenciju Rusije, celovitom ostvarivanju novih odnosa i nove političke karte na Balkanu. Dakle, ne samo mir, već i tako postavljeni odnosi i takav uravnoteženi odnos snaga koji, sami po sebi, omogućavaju dovoljan stepen stabilnosti i bezbednosti za sve na

ovom neuralgičnom evropskom prostoru, -

na kojem je ranija ravnoteža grubo narušena. Podrazumeva to da se ne dopusti da bilo koja država ili entitet budu toliko snažni i da se tako ponašaju, da time moBu ugroziti bilo kog suseda. Uspostavljanje novog balansa će nužno obuhvatiti, tu nema mesta zabludama, i oružane snage i naoražanje svih činilaca središnog Balkana. Međunarodni mehanizmi su ranije o tome već doneli odluke koje se odnose na Bugarsku, Rumuniju, Mađarsku i niz zemalja NATO. U toku su razgovori (bez nas) koji sistem bezbednosti ı limitiranja naoružanja i vojnika za sve . evropske zemlje tretiraju sa novim kriterijumima. Problem građenja novog, izbalansiranog odnosa snaga na Balkanu je, bez sumnje, najtešnje povezan i sa postojećim sankcijama (Gavnim, prema*nama, ali u mno-

НИВА 7 } [51

bili omogućeni zapadnjački izbori, i tek su dve uzastopne pobede stranke malih posednika uverile Staljina da mora nešto činiti — slobodnih izbora zatim više nije bilo!

Sfera uticaja koju je sebi Moskva obezbedila na istočnoevropskim prostranstvima, nije zapečaćena nikakvim „tajnim protokolima“ (kojih nije ni bilo) već snagom ruskog oružja i slabošću Zapada kome je iznad svega stalo da Staljina uvuče u obračun sa Japanom. Kada su Poljskoj vratili ili dali dleziju, onda na Zapadu nisu mislili da proširuju istočni blok već demokratijuu, a Staljin je tu poslednju reč pregazio. Mogao je to sebi dozvoliti, sa Jaltom ili bez nje, jer je bio vojnički jak. Posle Jalte,on će tražiti joši kontrolu nad Dardanelima, udeo u ek-

ни У

i

атпо. Ма и

sploataciji nafte Srednjeg Istoka, fizičku prisutnost u Ruru! -

Ono što je Rusija „dobila“ u Jalti, i posle nje, bio je rezultat njene snage. Ono što bi joj (navodno) nudili danas na Balkanu, bio bi, u najboljem slučaju, rezultat njene očigledne slabosti koju nikakav patos jednog Žirinovskog ne može prekriti. Tačno je neko primetio, da Kozirjev i Curkin podsećaju na italijansku diplomatiju s početka stoleća: uspevajii da svoju zemlju u očima sveta načine krupnijom no što po svojim trenutnim mogućnostima jeste. Kad bi Rusiji nekim slučajem (koji se, kad dobro pogledamo, ne vidi, jer balkanski poslovi su više u rukama Carlsa Redmena nego krasnorečivog.i sjajno engleski govorećeg Čurkina) „dobili“ Balkan ili njegov deo, oni bi se užasnuli! Kako da izdržavaju svoju novo-staru ulogu? Odakle im novac? Odakle im čak interesi? Ne, Rusija nije u stanju da sebi priušti pravu sferu interesa na Balkanu, a ako bi joj „pripala“ samo Srbija, onda bi imala jedno ostrvce. U toj sferi ne bi bilo ni Bugarske, ni Albanije, ni Makedonije...

Zapad, naravno, ne želi nikakva ograničavanja na blokove. Istočnoj Evropi је zato ponudio „partnerstvo“ koje sadrži elemenat saradnje a da ne košta mnogo.

•Poljaci, Cesi i ostali će svoju ulaznicu u čistilište Atlantskog pakta, sa neograničenim vremenskim dejstvom, skupo platiti... Sami. U ovo vreme, vreme novog poretka, ako hoćemo, ne dobija se novac kao kao u doba Maršalovog plana, ali se puno plaća. Bolje bi bilo za sve, i za Beograd, da se tako priprema na „period rehabilitacije“ i gleda u sve pravce. Teško je videti, kako će Srbija moći, u „rehabilitaciji“, bez Nemaca. I bez Amerikanaca, naravno, i to neposredno, bez ruskog posredništva. A Rusi su dobro došli, naravno. Po svemu sudeći, Rusija objekfivno ne može ići dalje od dosadašnjeg učešća u rešavanju balkanske krize. Ona više nije kao Sto je bila u Vreme postojanja sovjetskog bloka, vojno i politički prisutna u našem SUsedsivu i u srcu Evrope. Treba, međutim, očekivafi snažniji uspon američkog prisustva na Balkanu, koncenfrisanog na Albaniju, Makedoniju i

od ranije na Grčku

gome prikrivenim i prema drugima). One su, po preovlađujućem mišljenju u međunarodnoj zajednici, i dalje za nju najpovoljniji način da se relativizuju ı umanje postojeći neskladi u moći i ponašanju. Tu bi, pre svega, trebalo tražiti i odgovor dokle će sankcije trajati. To su, nažalost, realnosti koje se teško mogu pomeriti argumentima (ma koliko bili osnovani) o nepravednosti, a još manje naivnim propagandnim turnejama po svetu. Ključ problema je, ipak, u nama i rešava se kod nas.

Balkanske aspiracije

Vašingtonski muslimansko-hrvatski sporazum ima, u funkciji navedenog šireg strateškog interesa, i svoje — kako se može sagledati — ncposredne ciljevc: stvaranje određene protivteže mogućoj povećanoj državi Srba, neutralisanje ckstremnil tendencija među Hrvatima i Muslimanima, zatvaranje prostora za stvaranje po'tenčijalrie i teško kontrolisane 'fundamen-

HO) ES 1 tr , Нер Јо

talističke države na jugu Evrope, primioravanje srpske strane na dalju defanzivu, uz rizik njene izolacije od daljeg toka formiranja središno-balkanskih odnosa.

U celoj toj situaciji, i zbog potrebe da realno sagledamo sebe i svoje mogućnosti u današnjem konkretnom svetu sa njegovim ambicijama. i nastojanjima na ovim prostorima, što je preduslov za mudar izbor politike, postavlja se nekoliko bitnih pitanja.

Prvo je — kakvi su interesi i težnje do-

minantnih svetskih sila na Balkanu.

Pažljiva analiza ponašanja velikih sila,

~ pre svega Rusa i Amerikanaca, u današnjim izmenjenim uslovima pokazuje da su

i njihovi rivaliteti danas drugojačiji i da se ne razrešavaju više sukobima i opasnim nadmetanjem (kao u vreme blokovskog „hladnog rata), već pre svega partnerstvom, podelom odgovornosti i uzajamnim priznanjem prava na interese i uticaj. Otuda aza 15

поме А ВИ ПН

našć vremc:nije više )karakteristična, | 3

PO a U EC

POL.