Borba, Jun 06, 1994, page 18
| KULTURA U SVE
TT
SA 37. MEĐUNARODNOG FILMSKOG FESTIVALA U SAN FRANCISKU
Sarajevski dnevnik smrfi
„Snajper“, „Ulica pod opsadom“, „Sıpski epovi“, i „Hrvatske katedrale“, podsetili američku publiku na tugu balkanske stvarnosti
ТЕ Jasmina Bojić
Međunarodni filmski festival u San Francisku (37. po redu), poklonio je ove godine svojim ljubiteljima 200 filmova na 50 različitih jezika sa pet kontinenata. U konkurenciji 1100 prijavljenih dokumentarnih i kratkih filmova u deset kategorija, dve nagrade su pripale umetnicima iz bivše Jugoslavije, Radovanu Tadiću, koji je posle 27 godina posetio svoj rodni Kraj, za filmski dnevnik „Život i smrt u Sarajevu“ i Marini Gržanić za eksperimentalni film „Tri sestre“. Važan deo festivalskog programa je prikazivanie svih nagrađenih dokumentarnih i kratkih filmova u sklopu celovečernjih projekcija igranih filmova, naglasila je jedan od selektora Festivala Lora Tilen. Američki dokumentarni film „Bez vida“ autora Davida Sterlenda dobio je najviše aplauza i, kako smo saznali u razgovoru s režiserom, film će uskoro biti prikazan i u Evropi.
Čast da otvori Festival pripala je vrio popularnom glumcu našeg porekla Karlu Maldenu u najstarijem ovdašnjem bioskopu „Kastro“. Uz pratnju orguija, baš kao što je to bilo dvadesetih i tridesetih, bili su prikazani filmovi Harolda Lojda i Bastera Кнопа. ~
Glavne zvezde Festivala bili su Žerar Depardje, Pedro Aimoдоаг, Зрајк 13, Margaret fon Trota... Zerar Depardje je dobio priznanje „Fiper-Hedsik" za ne-
zaboravne uloge ostvarene tO- -
kom dvadesetogodišnje karijere. Pored inserata iz Zerarovih najpoznatijih filmova, prikazano je i njegovo poslednje ostvarenje u režiji Zak Lik Godara „Avaj za mene”. Cuveni španski režiser Pedro Almodovar i ovog puta je šokirao „politički korektnu“
___e |_
Zvezde fosiivala: Žerar Depardje, Rozi de Plumia. 1 Pedro Aalmodovar ~ F0T0: J. BOJI
američku publiku. „Kika“ je parodija na seks, urbani život, medije, kriminal... Scena silovanja, koja traje nekoliko minuta i koja je napravljena na vrlo komičan način izazvala je ogorčenje kod američkih feministkinja, koje nisu mogle da ne zamere „kako neko može da se šali sa tako ozbiljnom temom?“ Al!lmodovarov odgovor je bio da se i sa vrlo ozbiljnim temama prave komedije, jer bi, inače, ljudi izgubili svaki smisao za humor. „Kruklin“, fim „uspešnog crnog režisera Spajka Lija, je zatvorio Festival. Autobiografski elementi prepliću se kroz veći deo filma, čija se radnja dešava sedamdesetih godina u Bruktinu. . Možda jedan od najlepših žilmova, došao je iz Italije „Digo ćutanje“ nemačke ynežiserke Margaret ton Trote. Političko-ljubavna drama jakin emociia i ličnosti vezani je za istinit događaj, nedavni skandal Koji je DOtresao i uplašio italilansku javnost, ubistvo dvojice sudija po-
POLITIČKA OPERA | MJUZIKL KAO BIZNIS
sle njihovog otkrića o korupciji u Vladi. Za razlika od prošle godine,
· kada su bila prikazana tri igrana
i Jedan dokumentarni film, iz krajeva bivše Jugoslavije je OovoOga puta bic samo jedan igrani film mladog nrvatskog reditelia Hrvoja Hribara, „Hrvatske katedrale“, snimljen 1991. godine, Dez velikog budžeta i bez političkih pretenzija. Već poznato ime sa prošlogodišnjsg Festivala, sarajevski režiser Ademir Kenović i grupa autora okupljenih oko filmske kuće SAGA. prikazali su na Festivalu nekoliko dokumentarnih filmova o strahotama i svakodnevnim potrebama svojih sugrađana. Dokumentarni film „Srpski epovi“ napravljen je 1992. godine na Palama. Autor je poliski režiser Pavel Pavlikovski, koji trenutno živi i radi u Londonu. Oslanjajući se više na snagu slike nego
_ verbalnog komentara, film Dpri-
kazuje Srbe u Bosni i način na koji se istorija i mitologija Dreslikavaju na današnji politički trenutak.
Nemačke teatre zahvatio je talas muzičke megalomanije, a postabhe ekskluzivnih predsta-
Đa ne idu bez hotela, sauna, bazena i — terapije lekovitim biljem
Snežana Bogavac
Glavni junaci i junakinje na operskoj sceni ne zovu se više samo Don Đovani, Aida, Kerubino, Leporelo... Nemačke muzičke scene postale su Šarenije. Nemački „Skin hedsi“ vode bitku sa kurdskim azilantima u operi „Plavi kamen“, koja se izvodi u Minhenu. Atriljerijski oficir Alfred Drajfus, Jevrejin i žrtva skandalozne afere, pretvoren je u tenora u operi „Drajfus“ na sceni Nemačke opere u Berlinu. Umesto „Otmice iz saraja“ gleda se i sluša o oimici bogataške ćerke Patriše Herc iz vile u kalifornijskom Bertliju, u operi „Friz“ („Zamrzavanje“) u Minhenu. Na nemačku scenu posle upotrebe u nekim drugim zemljama, stigao Je i nekadašnji sovjetski predsednik u operi „Gorbi“, ali bez veće pažnje kulturne javnosti. O borbi crnaca za bolji život, ili kako se to danas kaže za ljudska prava, peva se u operi „U gustišu vodenih zumbula“, takođe u Minhenu.
Politika i opera slovile su dugo kao nespojive. Danas su autori skoro prinuđeni da publici ponude nešto aktuelniji scenski „štof“. Ali, nije uvek lako naći i kvalitetne ljude za postavku novog operskog dela. Tako je libre-
tist „Drajfusa“ Džordž R. Vajt sa
svoiom ponudom doživeo neus- -
peh kod kompozitora Kšištofa Pendereckog koji, inače, radc učestvuje u muzičkim novotarijama. Ni slavni reditelj 80-godišnji Georg Tabori nije se upustio u sprovođenje Vojtove ideje. Izbor je, na kraju, pao na švajcarskog kompozitora nove muzike Jasta Majera i kelnskog reditelja Torstena Fišera.
Daleko najhvaljenija od novih političkih operskih predstava jeste „Friz“, zaslužniji za njen uspeh je 29-godišnji nolandski kompozitor Robert Zuidam. Prošao je uobičajenu katijeru muzičara njegove generacije od opsednutosti Betovenom, do roka. Uvertiru za operu o Patriši Herst napisao je samo nekoliko sati pred generalnu probu. Kritičari su puni hvale za Zuidamovo delo: njegove arije ponovo zaslužuju to ime, „dueti su zaista dueti, a ne međusobno zaurlavanje dva pevača“ — piše „Špigl“.
Ne doživljava samo politička nova opera „bum“ na nemačkim scenama. Nezamisliv dosad uspeh imaju mjuzikli, uglavnom oni koji su u drugim zemljama već odavno hitovi. Veliki biznis počeo je 1986, kada je u Hamburgu postavljen mjuzikl „Mačke“ Endruja Lojda Vebera. Dve godine kasnije u Bohumu je po-
čeo da se izvodi muzički spektaki na rolšuama, „Star lajt ekspres“, 1992 je u Hamburg stigao „Fantom u operi“. Iskorišćenost mesta u salama je 95 do 100 odsto. „Fantoma u operi“ je prošle sezone videlo 750.000 ljudi, što je dvostruko više gledalaca nego što ih je na svim nemaćkim scenama gde se izvodi ovde najpopularnija opera „Čarobna frula“ V. A. Mocarta.
U nemačkim gradovima grade se specijalne sale za mjuzikle, a neprestano stižu karavani autobusa iz delova zemlje u kojima ovakve kulturne ponude nema. Uz pozorišnu zgradu grade se čitavi turistički kompleksi. Za potrebe mjuzikla „Le Miseradble“ u Duisburgu se zida zgrada zajedno sa džinovskim parkingom i igralištem za decu po ceni od 70 miliona maraka. Nešto južnije u Štutgartu, muzička. megalomanija je uzela još više maha. Uz salu u kojoj treba da bude izvođen mjuzikl „Mis Sajgon“ ide i čitav sistem zgrada nazvan „Centar za razonodu i umetnički doživljaj“: dva hotela, saune, bazeni, pećine za terapiju lekovitim biljem, restorani, prodavnice, podzemne garaže. Projekat vredan pola milijardi maraka, prema rečima finansijera, treba da obezbedi perfektan pozorišni doživljaj.
| Književnik i reditelj Gordan Mihić i kompozitor Vojislav Kostić, podneli su ostavke na mesto predsednika Saveta, odnosno predsednika Organizacionog odbora beogradskog Međunarodnog filmskog festivala (FEST). Odluku su obrazložili u pismu predsednika Skupštine grada Beograda dr Slobodanki Gruden, u kome, pored ostalog, navode da je „vreme da u FEST dođu novi ljudi“. Podsećaju na „niz ne-
Mihie i Mostic napustili FEST
REVIJA FILMOVA „POVRATAK U BUDUĆNOST“ U SAVA CENTRU
у
BORBA PONEDELJAK 6. JUNI 1994.
normalnih okolnosti vezanih za ovi manifestaciju u poslednjih nekoliko godina”, uz konstataciju Vojislava Kostića „da još nije sazrelo doba za svetkovine i slavlja“, kada se ima u vidu nezavidan položaj kulture uopšte.
Pismo je upućeno Skupštini grada, jer su Mihić i Kostić na ove funkcije imenovani rešenjem predsednika Skupštine grada Beograda 6. juna 1991. godine. КЕ.
Posusfeli meestro
· Mali Buda“, režija: Bernardo Bertoluči, uloge: Ken Rios, Kris Ajkahk, Bridžet Fonda, Jang Roučeng, Aleks Visenden-,
džer Verica Pelkovska Gojić
Maestro Bertoluči se, izgleda, malo umorio. ! to dok je u „Poslednjem kineskom caru“ otvarao vrata Zabranjenog grada iscrpeo je, po svemu sudeći, sjaj i raskoš drugih civilizacija, koji Si dovoljni da zalsepe gledaoca. Stoga rau je u novom: ostvarenju
„Mali Buda“, preostalo nešto.
manje zamamine vizuelne Opsene, ali i preka potreba da smisli dobru priču.
Ovog puta, Bernardo Bertoluči posegnuo je za nečim veoma nalik na· pravu bajku iznikiu iz pera samog reditelja, koju su
„Scenaristi Mark Peplou i Rudđi Vuvrlitcer pretočilđli u filmsku maštariju, poput onih iz „lool
noći“. Dečačić Džesi, moguća je
reinkarnacija tibetanskog budističkog učitelja Lama Đorđea. Grupa budističkih kaiuđera zato stiže u: Sjetl, i svojom pričom: ponajpre zabavlja, ali zatim i očarava dečakove roditelje. Deseto-
godišnji Džesi, u pratnji Oca,
kreče na putovanje dugo nekoliko hiljada kilometara, ali i dve i po hiljade godina. Tako će preći put kojim je nekada prošao i princ Sidarta u potrazi za pravim životom, suštinskim saznavanjem stvari i prosvetljenjem. Da bi ostvario OVU SVOJU Za-
· misao, Bertoluči je utrošio tride-
setpet miliona dolara, angažovao čitavu armiju fiimskih stvaralaca, kojima je zadatak bio da ožive jedan čarobni svet. Baš
kao i u „Poslednjem kineskom caru“, polazi mu za rukom da uvede kamere tanic gde im običnc mesto nije, ı gde je ćak i upotreba fotografskog aparata strogo kontrolisana, u eksterijer planinskog Kraljevstva Butana. Reditelj suočava dva sasvim oprečna sveta — prizemini prakticistički američki način razrišljanja i vekovno poniranje u suš-
Od „jure“
па ага сејага
Los Anđeles (AFP) — Prodaja autorskih prava za Spilbergov film „Park iz doba Jure“, „IJniverzalu“ je već donela zaradu Која ртетазије пи јагац дојаra. Od prikazivanja filma širom sveta „Univerza!“ je zaradio 800 miliona dolara, a videc kaseta, koja će se na američkom tržišta pojaviti u oktebru, po svoj prilici će znatno uvećati prihode auiora filma.
tinu tibetanskog budizma.
Ukoliko je „Mali Buda“, doista, prema zamisli aatora, filmska bajka namenjena „onom deliću deteta, koje ostaje u sviша пата“, опа се Јако пас! 570-_ je mesto i žanrovsku odrednicu. Ukoliko su, pak, autorove namere bile temeljitije, onda je Bernardu Bertolučiju doista ponestalo duha.
SIMFONIJSKI ORKESTAR RTB | MAJA RAJKOVIĆ ŠLJIVANČANIN NA
„KOLARCU“
Poslednji koncert Simfonijskog orkestra RTB-a, pod upravom Miodraga Janoskog, počeo je premijernim izvođenjem dela „Pet haiku“, mladog beograd-
*skog kompozitora ivana Božičevića. Inspirisan Bašoovim stihovima, Božičević je prvo napisao svitu za orgulje, a potom je nastala i verzija za orkestar. Kratki stavovi ove svite pisani su u jednom dahu. Korišćenje pentatonske lestvice i iretman instrumentalnih grupa u orkestru na način orguljskih registara, doprinelo je stvaranju neuobičajene zvučnosti, stavljene u potpunosti u službi teksta.
Odlučna i sigurna, jasnih ideja, Maja Rajković Šljivančanin je zablistala u Betovenovom V Klavirskom koncertu u Es-duru. Diskretna u pratnji, a superiorna u solo-deonicama, tehnički pouzdana i maštovita, pijanistkinja je vešto uranjala u dubine Betovenove muzike, vodeći orkestar za sobom. Emotivna i duhovna posvećenost, snažnija пеgo Obično, otkrila je specifičnu
tonsku osetljivost Maje Rajković
-Šljivančanin, koju
Šljivančanin, klavir je na momente zvučao ljupko, a na momente gotovo orkestarski moćno u trenucima kad je trebalo dočarati elementarnu snagu Betovenove muzike. Na počeiku odlična komuinikacija između soliste i orkestra, u drugom stavu je počela da jenjava, da bi u trećemi sasvim izostala. Na momente snažno osećarije tuge, izraženo u drugom stav1i, ostalo je nepotpuno zbog neelastične Orkestarske podloge (naročito za solo-flautu na kraju) i indiskretnih nastupa horni i fagota. Poslednji stav koncerta obeležila je rasplamsalost Maje Rajkovićposustali simioničari više nisu mogli da prate. ~
Izvođenje Simfonije u d-molu, Sezara Franka, u drugom delu koncerta, otkrila je svOojev-
·rsno umeće beogradskih simfo-
ničara, koji su „uspeli“ da muziku ovog kompozitora, savršenog romantičarskog kalibra, odsviraju krajnje nemaštovito.
РВИ а 0 Maja Smiljanić
Ope VARAŠ гара ај о поље зада ђе
Да ар
i |