Borba, Jun 06, 1994, page 17
} HENRI KISINDZŽER:
_ Џт пааја - о sustini 5зроџпе politike
/.
РОМЕРЕЦАК 6. JUNI 1994.
ОКВА
eći put u ovom veku Amerika naj: avljuje da namerava da stvori novi svetski poredak prenoseći svoje vrednosti na svet kao celinu. Istovremeno, treći put se stiče utisak da ona određuje tok međunarodnih zbivanja. Vilson je 1918. godine mogao da dominira na Pariskoj konferenciji, jer su saveznici Amerike isuviše zavisili od velikog partnera, a da bi mogli da na odgovarajući način izraze svoja strahovanja. Krajem drugog svetskog rata sticao se utisak da su Franklin Delano Ruzvelt i Truman u poziciji da preoblikuju ceo globus po američkim zamislima. 5 Kraj hladnog rata dovodi (SAD) u još veće iskušenje da iznova preoblikuju međunarodnu zajednicu prema američkim zamislima. Vilsonu su ruke bile vezane izolacionizmom u sopstvenoj zemlji. Truman je bio suočen sa staljinističkim ekspanzionizmom. Međutim, posle hladnog rata SAD su jedina supersila koja je
_ u stanju da interveniše u svakom delu-
sveta. ==
Ali, moć je danas raspoređena na više tačaka, manji je broj sporova u čijem rešavanju je vojna sila od značaja. Pobedom u hladnom ratu Amerika se našla u
· svetu koji u mnogo čemu liči na evrop-
ske sisteme 18. i 19. veka, ona je prisiljena da povlači poteze koji su u očima
_ američkih mislilaca i političara oduvek
bili sumnjivi. Naime, pošto nema izrazite ideološke ili strateške pretnje, države
- mogu da vode spoljnu politiku koja je u
sve većoj meri izraz njihovih neposrednih nacionalnih interesa, a u međunarodnom sistemu, koji čine možda pet ili šest velikih sila i mnoštvo manjih država — slično kao i prošlim stolećima (svetski) poredak mora da proistekne 17 пигеnja ? odmeravanja suprotstavljenih nacionalnih interesa. 6
Tri pitenja
I Buš i Klinton su govorili o novom svetskom poretku kao da je on nadohvat ruke, U stvari, on tek mora da sazri, a konačni oblik steći će kada svet duboko zađe u sledeće stoleće. Satkan od tradicicnalnih, ali sasvim novih elemenata, novi svetski poredak — baš kao i stari — moraće da odgovori na tri pitanja: Ko su osnovni činioci međunarodnog poretka? Kojim sredstvima će uticati jedni na druge? I sa kakvim ciljevima?
Svaki „svetski poredak“ polaže pravo na trajnost, a sam pojam ima neku vrstu aure beskonačnosti. Pritom su komponente koje čine taj poredak u stalnom kretanju 1, u stvari, postojanost međuna- . rodnih sistema iz veka u vek sve je manja. Uvek kada se menjaju elementi koji čine međunarodni sistem neizbežno nastupa period previranja. Tridesetogodišnji rat bio je najvećim delom rezultat sukoba prilikom prelaska iz feudalnih društava — koja su se zasnivala na tradiciji i ideji univerzalnosti — u moderan sistem država koji se zasnivao na državnom razlogu („raison d” ćtat“). Ratovi Francuske revolucije označili su prelazak na nacionalnu državu definisanu zajedničkim jezikom i kulturom. Ratovi 20. veka izazvani su raspadom Habzburškog i Otomanskog carstva, borbom za prevlast u Evropi i krajem kolonijalizma. Prilikom svakog preloma ono što se do tada podrazumevalo samo po sebi ispoljavalo se odjednom kao anahronizam višenacionalne države u 19, kolonijalizam u 20. veku.
Od kraja drugog TESKO rata nastalo je stotinak novih država koje se često suštinski razlikuju od istorijskih evropskih nacionalnih država, a slom komunizma i raspad Jugoslavije doveli su na kraju do nastanka (još) dvadesetak novih nacija, od kojih su trenutno izgleda mnoge na putu da upadnu u novu irsce-
naciju vekovima starih krvavih sporova. ·
Evropske nacije 19. stoleća počivale su na zajedničkom jeziku i kulturi, i, ako se imaju u vidu tehničke. mogućnosti tog vremena, stvarale su najpovoljnije mogu-
ae ia А у Ak, >
„DIPLOMATIJA“ —
јр а! а
će okvire sopstvene bezbednosti, privrednog rasta i uticaja na međunarodna
zbivanja. Nakon kraja hladnog rata tra-
dicionalne evropske nacionalne države, dakle, one koje su vladale Evropom do svetskog rata više ne raspolažu rezervama snage i resursa koje su neophodne kako bi preuzele globalnu ulogu. Njihov budući uticaj zavisiće zato od toga da li će uspeti ili ne da učvrste.Evropsku uniJu. Kao unija Evropa će i dalje biti velika sila, ukoliko se raspadne na nacionalne države, imaće drugorazrednu ulogu.
Mešzbezna previranja
Previranja koja neizbežno prate nastajanje novog svetskog poretka delimično proističu iz međusobnih uticaja koji jedan na drugog vrše najmanje tri tipa država koje se nazivaju „nacijama“, a da pritom, u osnovi, imaju malo zajedničKOg sa istorijskim atributima nacionalnih država. Na jednoj strani su etničke krhotine država koje su se raspale kao što su to naslednice Jugoslavije ili Sovjetskog Saveza. Obeležene istorijskim netrpeljivostima i večitom borbom za identitet te države, pre svega, nastoje da se potvrde u odnosu na svoje stare etničke rivale. Nastajanje novog svetskog: poretka je van sfere njihovih interesovanja, a neretko i van njihovih moći poimanja. Kao i male državice koje su (mnogo) pre njih bile upletene u tridesetogodišnji rat i one nastoje isključivo da potvrde sopstvenu nezavisnost i vlast ne obazirući se na kosmopolitska razmišljanja o uspostavljanju novog međunarodnog političkog poretka.
·Neke od postkolonijalnih nacija, opet,
„I Buš, i Klinton su govorili o novom svetskom poretku kao da je on nadohvat ruke. U stvari, on tek mora da sazri, a konačni oblik steći će kada svet duboko zađe u sledeće stoleće. Satkan od tradicionalnih, ali i sasvim novih elemenata, novi svetski poredak baš kao i stari — moraće da odgovori na tri pitanja: Ko su osnovni činioci međunarodnog poretka? Kojim sredstvima će uticati jedni na druge? | sa kakvim ciljevima? ~:
predstavljaju otclotvorcnjc jednog drugog fcnomcna. Njihovc sadašnjc granicc najvećim dclom su rczultat administrativnc samovoljc bivših kolonijainih sila. Francuski deo Afrikc, na primer, sa svojom dugom obalom bio jc podeljen na 17 upravnih jedinica iz kojih su zatim nastale države. Belgijska Afrika — nekada Kongo, danas Zair — imao je samo uzak pristup moru i zato se njime upravljalo kao jedinstvenom administrativnom jcdinicom, iako je reč o oblasti koja je vclika kao Zapadna Evropa. U tim okolnostima „država“ znači isto što i „armija“ jer ona predstavlja jedinu „nacionalnu instituciju“, i gde se u tome nije uspelo došlo je do građanskih ratova. Alternativu održavanju teritorijalnog status kvoa u
· ovim zemljama predstavljaju samo bcs-
krajni građanski ratovi. Najzad, postojc i državc kontincntalnog tipa koje ćc možda biti stubovi no-
'VOg svetskog poretka. Indija, koja jc pro-
istckla iz britanskc kolonijalne upravc, objedinjuje mnoštvo jezika, religija i nacija. Pošto je mnogo prijemčivija za rcligiozna i idcološka strujanja u susednim zemljama ncgo“što su to bile cvropskc
države 19. veka, i granična linija između njene unutrašnje i spoljne politike mnogo je tanja, a i drugačije je povučena. I Kina predstavlja konglomerat različitih jezika koje objedinjavaju zajedničko pismo, istorija i kultura. Kina je danas ono što je Evropa mogla da postane da nije bilo verskih ratova u 17. vcku i što ćc možda postati ako se ispune nade koje se polažu u Evropsku uniju.
Principi novog роге а
Ni obe supersile iz vremena hladnog rata nikada nisu bile nacionalne države u evropskom značenju tog pojma. Americi je uspelo da iz mnogostruke mešavine nacija stvori sopstvenu kulturu. Sa svdje strane, Sovjetski Savez je bio impoerija sastavljena od mnogo nacija, a državc naslednice — posebno Rusija — trcnutпо 51 газ тлапе između rastakanja i obnove tc imporije — sličnc Habzburškom ili Otomanskom carstvu u 19. vcku.
S obzirom na činjenicu da jc svc višc država između kojih su svc veće mogućnosti intcrakcijc postavlja sc pitanjc principa koji bi morali biti u osnovi novog svetskog poretka. l)a | је торисе — ако sc ima u vidu kompleksnost novog medunarodnog. sistoma — i daljc voditi
amoričku spoljnu politiku u skladu sa viIsonijanskom konccpcijom „šircnja demokratije“ i da to predstavlja zamenu za stratogiju suzbijanja iz vremena hladnog rata? U najmanju ruku izvesno je da ta koncopcija nije bila ni neogranično us"pešna, ali nije predstavljala ni apsolutnu grešku. Mnoga od najbriljantnijih diplomatskih postignuća 20. veka bez sumnje se zasnivaju na idealizmu Vudro Vilsona — Masšalov pian, odlučnost u suprotstavlianju komunizmu, odbrana slobodnc Evrope, pa čak i nosrećna Liga naroda i OUN kao njihova naslednica. Istovremeno, vilsonijanizam jc stvorio niz problema. Nckritičko zalaganje za pravo na nacionalno samooproedocljcenje, pri čomu nisu uzcti u obzir stvarni odnosi snaga i oni dcstabilizujuću uticaji ctničkih grupa zasnovani samo na nagomilanim rivalstvima i staroj mržnji, i propust da se Liga naroda učini cfikasnomi u
„Na jedrioj strani su etničke krnotine država Koje su se raspale kao što su to naslednice Jugoslavije ili Sovjetskog Saveza. Obeležerie istorijskim netrpeljivostima i večitom borbom za identitet, te države, pre svega, nastoje da se potvrde u odnosu na svoje stare etničke rivale. Nastajanje novog svetskog poretka je van sfere njihovih interesovanja, a neretko i vari njihovih moći poimanja. Kao ı male državice koje su (mnogo) pre njih bile upletene u tridesetogodišnji rat i one nastoje iskijučivo da potvrde sopstvenu nezavisnost i. vlast ne obazirući se na kosmopolitska razmišljanja o uspostavljanju novog međunarodnog političkog poretka“.
vojnom pogledu ukazuju na problemc sadržanc u Vilsonovoj zamisli kolcktivnc bczbednosti. Bezubi sporazum brijana i Keloga iz 1928. godine — kojim su se državc: odrckic rata kao političkog srcdstva — ukazuje na domete ograničenja koja su isključivo pravnc prirode. U svetu diplomatije napunjen top često jc cfi-
· kasniji od pravnog paragrafa — Ншег је
to dokazao.
Unipolarni sve?
Kraj hladnog rata donco jc nošto što posmatrači nazivaju „unipolarnim“ svetom ili svetom jednc supcrsilc. Istovremeno, SAD trcnutno ni u kom slučaju nisu u situaciji da utiču na međunarodna zbivanja u mcri u kojoj su to mogle da čine početkom hladnog rata. Amcrika je možda tokom proteklih decsct godina povećala premoć, ali je moć danas podeljena na širim osnovama. Stoga su, zapravo, pre opale mogućnosti SAD da upotrebe svoju moć kako bi oblikovale ostatak sveta po sopstvenim željama. Pobedom u hladnom ratu postalo je znatno teže da se pretvori u stvarnost Vilsonov san o kolektivnoj bezbednosti sveta. Pošto više ne postoji sila koja je u stanju da vlada aa globalnom planu, vodeće države više ne shvataju na isti način pretnje miru i više nisu u toj meri spremne da se upuštaju u rizikc kako bi sc suprotstavile ncčemu što prepoznaju kao takvu opasnost. Svetska zajcdnica jc svakako spremna da sarađuje u očuvanju mira, što u praksi znači nadzor nad poštivanjom sa-“ašnjih sporazuma, koje (ionako) niko od partncra nc dovodi u pitanje. Nasuprot tome, pokazuje sc krajnja uzdržanost kaда је гес о uspostavljanju mira i suzbijanju konkretnih napada na međunarodni poredak. Ta okolnost ne predstavlja iznenađenje, jer ni SAD još nisu stvorile jasnu koncepciju o tome kome će se u svetu suprotstaviti posle perioda hladnog rata i protiv ćega su spremna -la se „bore. {Nastavite se
Рао: У, Беј