Borba, Dec 17, 1994, page 19
1
>
Slikar Vojo Stanić o umjetnosti, kulturi i stvaralaštvu, politici
reliqiji i
Patetična promocija
иса
Istina je objektivna i neljudska ~ ona postoji bez obzira na ljude. Mi samo otkrivamo zakone prirode i
univerzuma koji imaju svoju vječnu,
ljudima tuđu logiku. Ljudska istina je
nešto što bi se moglo nazvati lažju u. odnosu na istinu prirode. Umjetnost je | najveća ljudska istina
Ljubo Mudreša
povodom 70 godina života u Crnogorskoj akademiji nauka i umjeinosti imao jubilamu izložbu. Sa više od dvadeset reprezentativnih ostvarenja, ulja na platnu, izložba je pobudila interesovanje
A kademik Vojo Stanić nedavno je
ljubitelja slikarstva. Sledeća slična Stani- |
ćeva izložba uskoro će, u okviru proslave
jubileja 500 godina „Oktoiha“, biti predstavljena u Budimpešti. Inače, Stanić je do sada imao više od trideset samostalnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.
Vojo Stanić prihvatio je razgovor za „Nedeljnu Borbu“ uz napomenu da njegovi odgovori ne budu „gramatički dotjerivani“.
— Znaš, bilo bi mi drago da preneseš moje misli onako, recimo, kako sam zapisao o istini „da je ona objektivna i neljudska, ona postoji bez obzira na ljude. Mi samo otkrivamo zakone prirode i univerzuma koji imaju svoju vječnu, ljudima tuđu logiku. Ljudska istina je nešto drugo, nešto što bismo mogli nazvati lažju u odnosu na istinu prirode. Umjetnost je najveća ljudska istina“.
Razmišljajući o vjerovanju uopšte, Stanić kaže: „Ima jedna vrsta ateista koji su nepokolebljivi, za koje Bog nije nikada postojao... To su ljudi koji spadaju u nižu Vrstu bića i ne vjerujem da je iko od njih napravio neko veliko djelo u oblasti duha —
де Бога 15 ЈЕ АИ ЕМА ИН
nije čovjek onaj koji nije imao problema s Bogom“. Stanić kaže da „postoje dva stava — vjerovanje u trajnost i nevjerovanje. Oni koji vjeruju poštuju tradiciju i iskustvo i na tome grade — oni drugi improvizuju, prave revolucije i uvijek počinju iz početka“. Oocjenjujući da „slika mora imati cjelovitost bez obzira koliko je sitničavo rađena“, Stanić objašnjava: „Opasnost vreba iz tih sitnica koje mogu da odvuku pažnju. Čini mi se da bi jedinstven savjet bio dovoljan: kad radiš detalje misli na cjelinu. To izgleda lako, ali ono što izgleda lako često je najte26... Diplomirali ste vajarstvo. Vaš spomenik Jovanu Tomaševiću u Podgorici kritika je ocjenila kao jedno od najoriginalnijih spomeničkih djela u Crnoj Gori. Zašto ste raskinuli sa vajarstvom?
— Slikati je lakše.
Koji su slikarski pravci Vama najbliži?
— Ti mnogi pravci liče mi na vic koji je potrošen čim je ispričan. On nas zabavi kad ga prvi put čujemo ali poslije nam ide na živce.
Kakav je Vaš pogled na umjetnost, likovnu kritiku...? >
— Tu ne bih mogao da kažem ništa jer nijesam u situaciji da pratim što se događa van Herceg-Novog. Osim toga, ja sam više proizvođač nego potrošač. Mislim, ipak, da je površnost glavna karakteristika današnjeg slikarstva, što nije slučaj sa ostalim umjetnostima.
Slikate ljude, njihove vrline i mane. Kako ih na primjer vidite kod Crnogoraca?
— Postoji jedan lažni folklorni tip Crnogorca koji se vještački održava putem televizije i kič muzike, koji osim što stvara lažnu sliku ima jedno ludo povratno dejstvo na mnoge primitivne Crnogorce koji se upinju da imitiraju taj lažni lik. Crnogorci su kao i ostali, to jest: ovakvi ili onakvi.
Na Vašim slikama osjeća se tragedija rata?
—– Svi smo potišteni i to se ogleda u svim našim gestovima. Svjedoci smo groznih događanja na koje se već privikavamo što je takođe, grozno. Neka vrsta poraza. ит oega pi
x OE a dd", e:
„IX
Zivite u Herceg-Novom, malom mjestu. Nedostaju li Vam metropole: Pariz, Rim, veliki svijet?
— Centar je ondje gde je čovjek. Ne bi trebalo naš život prilagođavati umjetnosti, naprotiv. Umjetnost treba da proizilazi iz našeg života.
Kako komentarišete naš aktuelni kulturni trenutak? |
– Kultura je kontinuitet, nešto vrlo pola-
gano, nešto što traje. Ono što je trenutak obično trenutno i prođe. Tu mislim najviše na slikarstvo gdje ne treba žuriti jer slike nijesu vremenski ograničene ali, na žalost, mi jesmo. U vrijeme blokade i sankcija Cetinjski bijenale bio je ipak trenutak međunarodne prezentacije likovnog stvaralaštva. Kako ste Vi to doživjeli?
— To je jedna, po obimu, grandiozna izložba, čak prevelika za Crnu Goru. Međutim, u najvećim informativnim medijima i ustanovama prošla je skoro nezapaženo osim vrlo ozbiljne analize Olge Perović u „Monitoru“. To je utoliko sramotnije dok se vrlo patetično i sa velikom galamom prezentira kič svakog dana, svuda a naročito na televiziji.
Veliki umjetnici nerado govore o današnjoj zbilji. A Vi?
— Veliki umjetnici — ta riječ mi se ne svi-
đa. Taj umjetnik je obično jedan mali čovjek. Svi su ljudi mali, ili ako ti je milije, veliki. Umjetnik je samo onaj čovjek koji je naučio da se izrazi ili je vješt da izrazi ono što znaju i drugi, samo oni to neće. Prozor iz vašeg ateljea nerijetko je na Vašim slikama. Vidi li se neki skori put u dobrosusjedstvo sa komšijama sa „one strane“ Prevlake koji Vam je svakodnevno „na oku“?
– Ja ne vjerujem u granicu između, recimo, Crne Gore i Hrvatske, da će biti udobna ma koliko da se pomjeri ako iza nje bude stajao neprijatelj. Samo će prijateljski odnosi, koji ipak, vjerujem da će pobijediti riješiti taj problem i tada će nam biti svejedno gdje je granica.
Kako vidite Crnu Goru sjutra?
– Njenu perspektivu vidim, prije od ičega drugog u ostvarenju najboljih mogućih odnosa sa svim našim najbližim susjedima sa kojima se graničimo.
Nerijetko se čuju zahtjevi za rušenje Njegoševa mauzoleja na Lovćenu?
– Ja vjerujem da se Njegoš sto puta pokajao što je napisao „Gorski vijenac“, jer kako koja vlast dođe prva joj je stvar da poradi na rSonju posli spomenika i da napravi drugi. Sto se mene tiče, onako kako sam bio protiv rušenja onog spomenika tako sam i protiv rušenja i ovog kao i protiv svih rušenja.
Kako komentarišete pritiske na nezavisne medije?
– To je pitanje demokratije ali to ne bi irebalo da umori te medije. To je prilika gdje i oni treba da polože ispit. Vrlo je važna i najvažnija podrška javnosti. Tu ispit polaže i javnost.