Almanah o desetogodišnjici naše narodne tragedije : 1915-1925

mokre, napuštene poljane i zadimljena sela čuo se, s vremena na vreme, samo naporni irus i benzinsko pucanje tereinih automobila. To je, u najvećoj Žurbi ı nervoznosti, nošena municija na rudničke položaje. Po čitave sate automobil je zaglavljen u kakvoj jami, uzaludno brektao, a šoleri se upinjali da izvuku i pođu uzbrdo. Ali lu ni njihova veština nije mnogo pomogla. Teret je bio ogroman i jedini način da se pođe dalje bilo je olakšavanje. lo je, naravno, bilo na štetu naših boraca koji su vapili za džebanom.

Dan posle toga, svi đaci, kako ovi koji su išli za Rudnik, tako i oni koji su otišli za Mladenovac, bili su na svojim теstima, u borbenim jedinicama. Austrijanci su tada bili na najboljem putu da slomiju Srbiju. Njihove regimente nailazile su u. punom naponu u srce Srbije. Glavni objekt njihov u tim danima bio je kragujevački arsenal. Naši pukovi, proređeni već i zamoreni, povijali su se gotovo na celom frontu. I baš u takvoj prilici đaci ulaze u BojHe redove. |

Oni su bili smatrani u pogledu dužnosti, kao prosti vojnicipodoliciri. Nijedan od njih, bar za prvo vreme one opšte opasnosti, nije bio u pozadini. Malo kome da je palo u deo kakva kancelarijska uloga. Svi su bili pod oružjem u prvim bojnim ге– dovima i svi su se pokazali na vrlo dostojnoj visini,

Nije bio prošao ni jedan dan a da se kroz redove ne čuje kako je ovaj ili onaj đak, iz tog ı tog bataljona, u borbi poginuo ili pokazao izvrsnu hrabrost i prisebnost. O njihovom držanju u borbama kružile su čitave bajke, a iz njihovih zabeležaka ı pisama koja su nalažena posle njihove smrti čitane su najlepše rodoljubive reči i najtopliji pokliči domovini ı roditeljima. Dovoljan je ovde primer pokojnog A. Komadine, studenta Hlozolije, koji je, pred smrt u borbi na Boljkovcima, u nekakvoj sluinji, napisao ove oproštajne reči: „Mama, ja ću poginuti, Nemoj me Žaliti, jer sam vrlo srećan, što mi se dalo da nosim oružje za spas Otadžbine.“

Primer taj navođen je, ako se ne varam, ı u Narodnoj Skupštini, ı tamo polresao mnogo roditeljsko srce i па сеја urezivao ponos koji je kazivao da ne može propasti narod Кој ima takve sinove.

I nije to bio jedini niti redak primer. Sinovi najodličnijih naših ljudi, nalazili su se u borbenoj vrevi i padali od čelika koji su prosipala smrtonosna oruđa.

Uloga đaka u mesecu novembru, na našim položajima bila je upravo istorijska. Nije bilo borbene jedinice a da se u njoj nije nalazio po koji od njih. Svaki je tada značio, svojim primerom ı svojom moralnom snagom, jedan centar oko koga se pribijala vojnićčka sredma. Svaki je, dolaskom na Tront u najozbiljnijem {renutku, donosio tamo nekakvo okrepljenje ı nadu na preokret, Prvog dana u rovu, oni su, zabrinutim ratnicima, sa apostolskom snagom, razvedravali čela ı vraćali veru u sebe.

29