Almanah o desetogodišnjici naše narodne tragedije : 1915-1925

ćeliie su kredom napisali: državni zatvor. Jaša Tomić je o tome govorio: ljudi uzmu jabuku, napišu ma nju da je limun; ko ne veruje, dobiće po prstima. Mislim da sam Iri meseca bio u Sombathelju. Za to vreme, ne videh ni jednos Srbina. Ne proSovorih skoro mi s kim ni reči. Jedino Slovak, sveštenik Josel Zavodski, mislim da se tako zvao, što mi je kroz bravu viknuo da je pao Lovćen, i tužio se kako mora učili engleski; moraće i Ameriku, jer za njesa neće biti mesta u Velikoj Mađarskoj: i videh mržnjom unakaženo lice i ruke dignute na pretnju Miađarskoj u drugoga Slovaka, seljaka, kad je čuo da je Кишја kaznu pele moje parnice od deset meseci državnog zatvora disla na četir ı po godine teške tamnice.

Iz Sombathelja sam stigao u istražne zatvore Pančeva, Segedina {istražni su zatvori najneprijatniji), a početkom septembra 1916 su me, na lancu s ubicom i sa tatom, odveli u llavu, na reci Vahu, blizu Trenčina. Tu sam zatekao malo Srba rodoljuba, više ubica. Oko četrnaest Borčana kojima je teško padalo suŽanjstvo, daleko od njihovih njiva ı stoke, a tešili se jedino 5еćanjem na desetoricu Borčana koje je streljala jedna vojska da bi na nevinim ljudima kaznila svoj kukavičluk. Ubrzo posle tog odlaska, u llavi stade osvajati srpska reč: dovedoše do dve stotine Srba iz Srbije, sa Kosova, iz Sandžaka. Među njima priličan broj čestitih Srba, ostalo srpski, muslimanski i arnaulski razbojnik. Proveo sam sa njima tu dve pune godine, služeći im koliko sam mogao, radi čeca me Mađari nazvaše Pašić. Ali je llava, vrlo solidna kazniona iz koje je bilo skoro nemoguće bilo pobeći, zatrebala mađarskom ministru pravde da u nju smesti peštanske apaše koji su iz svakog drugog zalvora umeli begat. Oko 10 avgusta 1918 razmestiše nas na razne poslove, mene u fabriku celuloze u Turčanskom Sv. Martinu, odakle mi je lako bilo pobeći, čim je g. Svetozar Pribićević vekao mojoj porodici da sam potreban u Zagrebu.

Ne znam ja, prema tome, ništa o prilikama našeS naroda u spomenulim godinama. Znam što šta о neprilikama pojedinih Srba, znam o prilikama u raznim kaznenim zavodima, a s našim selom i gradom sam imao vrlo retke, slabe veze. Porodica me je, isprva, mogla pohoditi jedanput polugodišnje, a posle jedamput godišnje. U poslednje dve godine sam imao pravo pisali kući jedno pismo svaka tri meseca.

Pa ipak, poneki talas dalekoga života je zapljusnuo i ćeliju u kojoj sam umeo sačuvali mir duše, kakav sad ne uživam: sad kad se Lungulovi opet hapse! Valjda početkom avgusta 1918, kad me je porodica po drugi ı poslednji put pohodila u llavi, došao mi je i s. Đorđe Grujić, prikazavši se upravi kaznione kao rođak. Toga puta, upravitelj kaznione mi je dopustio da s porodicom razgovaram u kancelariji srpskog sveštenika, pokojnog Danila Babića. Pošto je starac bio nagluv, a toga pula se pravio upravo gdluv, mogao je S. Grujić da me pita, šta da

о =

90