Arhiv UNS — Stari listovi — Bivša Jugoslavija

djom medju ostale. I prihvativši se lanca glavnih stepenica, gdje mu je jedan mornar priječio nastup, začne plačljivo moliti, sad gledajući gore prema kapetanu i prema nama, sad prema prijateljima na parobrodiću, od kojega se zastava upila na jedno njegovo rame, i sklapaše ruke, obujimaše mornareve noge, cjelivaše zastavu, pokazivaše na nebo i prosipaše jednu bujicu riječi kao van sebe; Moja Otadžbina, moja obitelj, moji mališani, za milost božju, ta zar ću umrijeti, sa glasom promuklim, sa kuknjavom dječinskom, sa pogledom samrtničkim, sa gestama ludjačkim . . . Sa zapovjedničkog mjesta pronije se povik: Gore ka Ijestvama! Lanci zazveknuše, ljestve se podigoše; nesretnik, porinut od mornara, pade natrag u sredinu lađice. Sada on udari u jedan grohot za njega izgubljenika i tužniji i potresniji od samoga plača. Malo zatim ču se zvižduk za odlazak.

Dotle mu sa oslona iz trećega razreda dovikivahu: Hrabrost, dobri čovječe, otputovat će te čim se oporavite. Bit će za petnaest dana još jedan drugi brod. A opet mu gdjekoji pakosni glas govoraše: Čisti se! Dođi sutra! No on, zamišljen, izgledaše da ništa više ne shvata, te pogledavaše u jedne i druge potpuno blesasto. Parobrod se ganu. Sada on naglo poskoči na noge i naperi šaku prema mostu, kao da će nabaciti jednu groznu kletvu. Zatim pade u lađicu sa licem na rukama i brupi u dječinsko jecanje. Bijaše već daleko od nas i još viđesmo kako u trzavim gestama trese ramenima, još viđesmo sa stinu tim srcem tu, u sredini zatona, onu beskrajnu, bezuspješnu tugu, kojoj se smješkala sva okolina nepregledna, nesmiljena ljepota. Nakon pet časaka, on je u stvari bio samo jedna crna tačka usrijed srijede ružičaste vode.

Rpa kamenja.

lagreb. V. Č.

Ne ću da izgubim zemlju kao pjesnik, niti Francusku kao građanin.

Civilizacija se izvija iz umjetnost,! kao miris iz cvijeta. U carstvu umjetnosti nema svijetla bez topline. Tko je osjetljiv za umjetnost ne može bili zločinac. Umjetnost postoji punim pravom, tako prirodno kao priroda.

Poezija sadrži filozofiju, kao što duša sadrži razum.

Viktor Hugo.

Kada je vojak izvršio svoje zadatke kao junak, on se vraća kući i vješa sablju o čavao. Nije tako sa misliocima. Ideje se ne vješaju na klin kao sablje. Kad se filozof, kad se pjesnik odmara, njegove misli nastavljaju da se bore. One idu slobodne kao uzvišene lude, da poruše sve u surovim dušama i da uzbuđuju svijet.

Jedan glas kriči pjesniku : budi pjesnik budućnosti, budi čovjek naraštaja koji dolazi poslije našeg, proučavaj prilike i poroke i zabavi se društvom. Jedan drugi glas

29