Beogradske novine

Broj 21. 17. februara 1916.

k ja se uliva u Soču, i proteže se sve do mora Ovaj dio ne leži pored same Soee, koju pravi prilično veliki lukpre no što se uiijeva u more, i to je razlog. koji nas je rukovodio da dragovoljno ustupimo T.dij tnima na istočnoj obali Soče i Monfalcone, k 'je loži ispod Doberdoba, i onaj mali dio zemljišta, koje se nalazi izmegju rijrke i visoravni. Ovaj je kraj, ka i št • je već poznato, najpustiji na cijelome Primorju To je strahotno zemljište za borbu. Na njemu nema ni puta, ni vode, niti uopšte mogućnosti za sklonište četa. Sve ove potrebe mogle su biti napravlj me tek u toku samoga rata, lcnda su Talijani već bili vršili napade na naše odbrandbene položaje. Nažalost j - iz vojničkih razloga nemogućegovoriti o svnna ovim divnim tehničkim radovima. i moramo se zadovoljiti time što ćemo s mo reći, da su udešene sve uđobnosti, da se i u mirno doba ne može ništa bolje udesiti. Tri strateške tačke treba pomenuti na visovni Doberdoba: Monte Cosich, koji se uzdiže baš iznad Monfalc me, koja j* u rukama Talijana, sjeverozapadno od nj' j ga M o n t e d e i S !• i B u s i. brijegsedam otvo, a i n.'jsjeVerniji Monte San Michele. Ovc uzvišicf, koje su prije nalik na gole stijene nego na brjegove, protežu se sve do ivice visoravni na Soči. gradeći tako prirodni oslonac za naše odbranbene položaje, koji se tamo nalaze U dolini Soče, sjeverno od Monte San Michele leži Gorica, oko koje j • polomlj^no toliko koplja. Ona leži na istočnoj obali Soče. Iza nje j • mosna brana kod Piava, na koju se dalje naslanjaju, na istočmj obali Soče, polož-.ji kod Santa Lucie, sa kojih se brane željeznički prelazi. i što sve skupa čini zemljište, na kojem se vode borbe, i k je je poznato pod imenom Tolminska mosna br.uia. Tolmin pak leži nešto više od Santa Uucie, nazai adnoj obali Soče, iz i k je se uzdiže Mrzli vrh i sjeverno od njega Krn, visok 2 200 metai'a. Od snijegom pokrivenog Krna, pa svc dole do Monte, Cosich-a, na plavom Jadranu, vodi se borba na Soči. Posljednje velike borbe. Već se jc 13. oktobra vidjelo, da pređstoje snažni talijanski napadi, kad.i su izvrš< ni prvi talijanski juriši protiv Markotini. Mi smo znali šta će biti, j<*r su dobjegli talij inski vijnici j ivljali, da njihovo vojno zapuvjedništvo sprema velike napade. 16. oktobra počela je b- rba. Toga dana cvijet taJijanske vojske napao je na Doberdob. Čast hrabrom neprijatelju! Bilisuto hrabri vojnici, koji su jurišali na naše položaje na Montc San Michele, i u prkos tome, što su se svi njihovi napadi razbijali o neprobojni zid naših hrabrih četa, oni su ipak uvijek iznova jurišali. Tek pređveče je, slomljena njihova srčanost, i kada su talijanski časnici vršili i posljednj naporc, hrabreći vojnike, nisu oni uspjeli čak ni da ih krenu iz njihovih šančeva. Bila je dovuljna i sama vatra naših topova. da ih potisne. I ma koliko je bio en< rgičan ovaj napad on je bio samo pokušaj za borbu, kojom bi se izvršio prolom. Talijani jsu htjeli da vide gdje smo mi najslabiji. Sto su pak napali baš obronke Dobqrdoba, može se objasniti time, što je ova visoravan ključ za tfikozvanu mostnu branu kod Gorice. Da suTalijani uspjeli, da osvoje SanMichele, mogli bi udatle da napadnu i na Sabotin i na Podgoru. Time se mogu i objasniti

Beogradske Novine Beograd, četvrtak

Prilog

njihovi ogorčeni napadi baš na ove puložaje, kuji se mogu nazvati krvavim položa ima Da su uspj'Ti osvojiti San Michele Talijani bi dobili i borbu na Soči Ali oni ga nisu osvojili ni u prvoj, ni u drugoj, ni u trećoj pa ni u četvrtoj najveć j borbi, knja je vogjena. (Nastaviti će se). Jedna audiencija kod Nje&ovog Veličanstva cara i kraija Franje Josipa. Sven H e d i n, švedski istraživač i naučenjak, koji je dulje vremena pregledavao austro-ugarski front, objelodanjuje kod F. Brockhausa u Leipzigu knjigu, u kojoj prikazuje dojmove, što ih je bio dobio prigodom svojih posjela kod carsko i kraljevskih četa, u kojem Sven Hedin opisuje audijenciju, u koju je bio primljen od Njegovog Veličanstva cara i kralja Franje Josipa I. Mislimo, da ovaj prikaz smijemo tim manje uskratiti našim čitateljima, što potiče iz pera neutralnog, u cijelom kuiturnom svijetu visoko poštovanog čovjeka, a njime se najbolje opovrgavaju laži, što ih je nesavjesna štampa entente širila o uzvišenoj osobi našega viadara. „Na 4. jula prisustvovao je car i kralj kao obi:no u nedjelju u dvorskoj kapeini službi božijoj. Audiencija je bila urečena za jedan sat po podne. Uputili su me u sobu kriinog pobočnika, gdje ine je dočekao pukovnik pl. Spanyik. Čovjek valja da je dobar četvrt sata prije urečenog vremena na rnjestu, jer kralj običaje više put i prije pozvoniti, nego li kucne čas za audijenciju. Dok sam ja čekao, pripovijedao mi je pukovnik pl. Spanyik, da je car i kralj još do nedavna redovno običavao izjašiti, te da se u posljednjim godinama nije opseg njegovog rada ni u čem bitno smanjio. Čitav mu je život bio rad, pa se on i sad kao u mladim godinama posvećuje svim važnim poslovima. Gotovo dnevno prima ministre, časnike i posianike, te s najvećom pozornošću prati tećaj rata. Dan mu je razdijeljen po kucanju ure kao u Hendenbruga. U osam sati u večer ide na počinak, a u četiri sata u jutro ustaje; pol sata kasnije donosi mu se lagan zajutrak; u 5 sati sjedi već kod pisaćeg stola. U 8 sati u jutro zajutarkuje po drugi put; nakon toga sljedi šetnja po parku ili vožnja u kočiji. Tu se znade dogoditi; da kralj sjedne na klupu i uživa svježi zrak, premda se njegovoj pratnji čini, da je hladno i vjetrovito. Car se i kralj uvjek vozi s konjima, jer ne trpi automobila, a konje voli; ta bio je, dok je bio snažan, jedan od najboljih jahača. Ja sam ga jednom vidio jašiti. Bilo je to prije dvadeset i pet godina, kad je švedsko poslanstvo na prolasku k persijskoni šahu boravilo u Beču, pa mu je bilo dopušteno, da prisustvuje carskoj smotri. Onda je kralj na čelu svoga stožera jašio preko poljane Schmelz, a držao se na konju tako vitko i uspravno, kao da je kaki mladić. On je još danas strastan lovac, a usprkos svojih godina nišani sigurno. U 12 sati o podne ruča. Nakon ručka slijedi opet više sati rada. Kraljev je stol vanredno jednostavan. Svečanosti se tt Schonbrunnu više ne slave. Tu, gdje je u doba Marije Tcrezije dvorski život šurnio u punom sjaju, vlada danas nijema tišina. Car se osjeća u osami, najbolje. I kod jela je redovito sam. Dapače i ručak donose mu jednostavno na postužovniku u njegovu radnu sobu, te ga postave na pisaći stol. Kad kad se dogođi, da je koji član carske kuće prisutan, na pr. nadvojvoda Karlo, kojega kralj vrlo voli. Bio sam usrjed zabave s pobočnikom, kad je zazvonilo zvonce. Prošao sain velikom dvoranom i sam otvorio vrata od radne sobe. Velika je to soba na ćošku na lijevo vratima, što vode u dvor, a s izgledom na ulicu, u kojoj se talasa i šumi promet. Soba je u prizemlju, a pisaći stol stoji nješto podalje od zadnjeg prozora. U ovoj sobi šetao se je gore i dolje car i kralj. Kad sam ušao u sobu, naglo se je okrenuo, prigje k rneni i prijatno mi pruži ruku. „Dobro došli, gospodine doktore! Šest je godina prošlo, što se nismo 1 vidjeii. Što li se je sve od onda dogodilo !“ S tim riječima sjeo je vladar za pisaći stol, a meni ponudio mjesto na stolcu uz bok pisaćeg stola. ! ne da bi se bio udobno naslonio, več sjegjaše opiruči se lijevim laktom o stol, dok mu je desna počivala na naslonu stolca, i tako ostade sjediti kroz čitav sat, što je audijencija trajala. Samo kad-kad opro bi glavu o lijevu ruku. Čijelom je svijetu poznato, kako izgleda: sivo-plave prijazne oči, čvrst i širok nos, vi-

soko zaobljeno čelo, poput snijega bijeli puni brkovi i dobro njegovana brada. Lice mu je zdrave boje, a manje je naborano, nego li to inače biva kod Ijudi od 85 godina. Bio je obučen u svjetlo-plavu uniformu s crvenim ovratnikom i s Četiri zlatna reda, megju njima i onaj iz talijanskog rata god. 1848. Razgovor se je kretao iskijučivo oko rata. • Mo- I rao sam ga izvjestiti o svom putovanju po istočnom frontu, a kad sam spomenuo Kolomeju i Bukovinu, zapitao me vladar, da li sam sreo Pflanzer-Bal- I tina, Papp i Fischera. Pitaše me nadalje, gdje | i u kakvim sam se prilikama sastao s nadvojvodama Fridrikom i Josipom Ferdinando m, te govoraše s mnogo topline o neprocjenivim službama, što ih je monarhiji i njemu samome iskazao generalpukovnik Conrad pl. Hotzendorf. Kad je došao razgovor na karpatski front, zaustavio se vladar kođ Linsingena i pitao me, da li sam bio u B o t h m e- I rovom logoru, na što dodade : „Začudno mi je, on je | Bavarac, a zapovjeda pruskim četama“. Osobito je I dugo govori o torn kako je Makensen probio front I u Galiciji, te o djelima B 6 h m-E r m o 11 i j e v e voj- I ske i Borojevičevih četa. Riječi su vladareve I dokazivale jasno, da je upučen u svaku potankost rat- I nih dogagjaja, te da mu nije ništa novo od onoga, što sam mu pripovijedao. Nikad nije činio nikakve ; razlike izmegju raznih naroda, koji se nalaze pod njegovim žezlom. Njegove izjave o Italiji mora da ostanu mojom tajnom. Toliko ipak mogu reči, da ga se je vjerolomni prelom mira sa strane saveznika duboko i bolno kosnuo. Konačno bacio je car i kralj pogled na uru, što stajaše na pisačem stotu, te reče: „Sad vas ne ću dalje zadržavati, gospođine đoktore!“ Na to ustade pruži itili ruku i isprati me do vrata. Kad sam dao oduške mojoj radosti, da sam Njegovo Veličanstvo našao u tako dobrom stanju, odvratio mi je: „Ah, to se samo tako čini. Što li sam sve morao u svom dugom životu proživeti, a sada je konačno došao još i ovaj užasni rat. „Milijuni ljudi mole dnevno za đobro stanje Vašeg Ve!ičanstva.“ „Da, i ja sam blagodaran za to. Ali starost je bolest, koja se ne da izliječiti. “ Kad sam otvorio vrata, vratio se je car i kraij u sobu. Vidjeh još, kako mu je lagan i eiastičan korak. Išao je ispruženih dugih koraka. Kako U je malo nalikovao onom ziobnom iznakaženju, u kojem su ga prikazivali spisatilji entente, koji ga nikad nisu viđjeli, ali da prevare svijet, prikazuju ga tako, kao da ga sasvim tačno poznaju Vozni red za brodarski saobraćaj izmegju Zemuna Oršave i natrag.

Nizvodno :

Odlazak iz

Zemiina

4 -°

prije podnc

„ „

Beograda

500

„ „

Pančeva

6«

„ 0

„ „

Vinče (pristaje

samo

n slučaju potrebe)

„ »

Orocke

700

prije podne

» „

Smedereva

8 0

n ■

n n

Kevevara (Kovin) 8 2 ‘

n „

Dubravica

85 '

Baziaš

10'JO

Oradišta

10«

„ n

Omoldave

11 >o

„ „

Drenkove

12 35 po podne

n n

Milanovca

|J0

n a

Dolazak u

Oršavu

310

■ a

Uzvodno

Odlazak iz

Oršave

5 0

prije podne

n „

Milanovca

740

„ *

Drenovke

9 *'

Omoldave

11-"

„

„ „

Gradišta

J02’

po podne

n »

Baziaša

145

n n

Dubravice

3 «

„ „

Kevevara

450

„ „

Smedereva

5 >5

„ „

Grocke

625

„

„ „

Vinče (prisiaie samo

n slučaju polrebe)

n a

Pančove

7 :v > po podne

„ „

Beograda

845

„ „

Dolazak u

Zemunu

920

„ „

Brodarsko zapovjeđništvo.

Friposlano. Ilija D. Marić, jo'J porodici, da je zdravo stigao kući i da je sve u redu zatekao.