Bitef

Ljudi ée reéi, da se taj éovek odrekao vlasti. Autoritet, održavanje reda i zakonitosti, pa i nešto vise od toga prepustio je drugima, a sve to izgleda iažno. Zato éu svoju verziju poéeti od prevrata. Najéudnije kod Lira je to, što se tokom celog života oseéa bezbedno, on je kralj. A onda ga iznenada lišavaju vlasti i njemu odjednom postaje jasno, da svet nije stvoren jedino radi njegovog blagostanja. Najviše me fascinira što Lir, prilikom budenja, liéi na dete koje tek poéinje da se uéi životu, a najéudnije deluje pomisao da je on u to doba veé star éovek. Neobiéno je videti starca da se ponaša kao dete, postavlja detinjasta pitanja i traži neku bezbednost koju, uostalom, ne nalazi. Deca mimo svoje volje dolaze na svet. Ona su najnoviji model evolucije. Veruju da je svet njihov dom a onda uvidaju da to nije onaj svet, za koji su stvoreni. Do svojih starih daña Lir se stalno nalazi pod okriljem dvora, a onda se iznenada stvarno rada. (intervju sa Edwardom Bondom za Gambit]

društvo nasilja i agresije

Osnovno obeležje našeg društva je nasilje, i ako tom nasilju ne stanemo na put, budućnost za nas ne postoji. Mnoge životinjske vrste koriste nasilje, ali kod njih je to nasilje koje je u stvari sredstvo za opstanak tako regulisano, da ne ugrožava postojanje same vrste. Zašto bi onda postojanje naše rase, zbog primene nasiIja, bilo ugroženo? Moram da počnem sa jednom očiglednom razlikom. Grabljiva zver koja juri svoj plen primenjuje, doduše, nasilje, ali ne u agresivnom Ijudskom smislu. Ona hoce da jede, a ne da uništava, jer primenom nasilja ona ugrožava samo píen, a ne i samu vrstu. Ljudi su upotrebili mnogo energije i sposobnosti da bi proizveli što više efikasnog oružja radi uzajamnog uništenja. Na suprot tome, zveri su se uglavnom razvijale na način, koji isključuje uzajamno istrebljenje. Ne postoji nikakav dokaz koji opravdava težnju za agresijom, za razliku od opravdanosti seksualnog nagona i potrebe za hranom. Mi reagujemo agresivno ako nam stalno uskraćuju ill ugrožavaju naše fizičke i emocionalne potrebe a to se danas ljudima dogada

i zato živimo u stanju permanentne agresivnosti. Bez obzira koliko je neko placen, za jedan rutinski posao koji obavlja bi lo u fabric!, bilo u kancelariji, njemu će ipak nešto u torn pogledu biti uskraéeno. Ako je neko prinuden da postupa na naéin koji njemu nije svojstven, on će izgubiti svoje »ja«, a to će se neminovno odraziti na njegovim fiziékim i emocionalnim osobinama. Postaée nervozan i razdražljiv i živeće u stalnom strahu od nepostojeéih opasnosti. Usled toga će se kod njega razviti agresivni nagon i želja za provokacijom, postaée opasan po okolinu i time ée se njegov položaj naglo pogoršati. Ako bi nam agresivnost bila urodena, odnosno ako bi povremeno oseéali potrebu da nastupamo agresivno bilí bi osudeni da živimo sa jednom neizleéivom bolešću; a posto je zlo, izazvano agresijom tehnološkog sveta, tako strašno, moramo se upitati: ima li Ijudska rasa makakvo moralno opravdanje za svoje postojanje? Jedna ličnost iz mog komada »Preuranjena žalost« odgovorila je sa »ne« i pokušala da se übije. Iznenaduje me da ljudi, koji dele übedenja te liénosti, nisu se osetili pobudeni da prihvate i njeno rezonovanje, negó su nastavili da se bave svojim svakodnevnim poslovima. Ova osobina ne dokazuje neki stoicizam ¡li snagu volje, veé jednostavno duhovnu površnost i emocionalnu plitkost. Njihov »realizam« nije ništa drugo, do fašizam Tndolentnih. Naš život se odvija u gradskim, zbijenim grupacijama, koje podležu određenim pravilima, radimo kao mašine (u--glavnom u korist drugihj i bez stvarne kontrole vlastitog života. Takva situacija je naizgled neizbežna. Ne treba zaboraviti, da se kod ljudi nije odjednom formirao mozak, kakav bi bio potreban za rešavanje njihovih životnih problema. Ovi problemi, u granicama jednog nasleđenog poretka ili društvene strukture, neprekidno se postavljaju i rešavaju, a struktura se razvija sve dalje, kako bi bila u stanju da savladuje nove problème koji pred njom iskrsavaju. Iz tih razloga, verovatno, moguénost novog naéina rezonovanja je ograniéena. U doba kada je Ijudska misao dobijala odredeniji oblik, éovek je veé živeo u éoporima i grupama, koje su se tokom vremena razvile u zajednice i društva. Jednom stvorena socijalna struktura teži da zadrži svoje pozicije. Vodeéi krugovi i njihovi vodi stiéu privilegije. Predpostavlja se, naime, da su u kritiénim situacijama koje iziskuju évrstinu i odluénost, neke od tih privilegia bile neophodne. Ali, opravdanost njihovog postojanja nestaje, ukoliko ih naslede nedozrele liénosti. Te privilegije se stalno obnavijaju i učvršćuju. A onda postaju nepravda. Aii, vodeéi krugovi nisu samokritiéni jer, ¡ako njihov položaj znaéi nepravdu, pravdu dele upravo oni. U poéetku opozicija neée istupiti protiv privilegija ni revolucionarno, ni politiéki, jer je neodluéna i puna oseéaja liénog nezadovoljstva i uskraéenosti. Kada lién¡ problemi postanu privatna stvar pojedinaca, što se neizbežno mora dogoditi svima, koji su tim problemima pogodeni, dobija se pogrešan utisak, da ljudi prilaze njihovom rešavanju fe sebiénih razloga. Taj se utisak, medutim, mora izgubiti ako se stvari posmatraju iz društvenog ugla. Na takav nač'm, jedno nepravično društvo rada i opravdava zloéin; jedna agresivna socijalna struktura, koja je nepraviéna i zato mora da izazove agresivna društvena razmimoilaženja,

dobija svoju podršku u »zakonu i redu«. A »zakon i red« je jedan od koraka koji vodi ka održavanju nepravde. Ljudi sa neopravdano stečenim privilegijama interesuju se za društveni moral iz razumljivlh razloga. On im dopušta da zadrže svoje privilegije i opravdava sve mere, koje se preduzimaju ¡ cilju očuvanja tih privi legija. A to samo dokazuje njihov strah pred opozicijom koja bi njima oduzela sve što imaju, pa možda čak ¡ život. To je situacija u kojoj društveni moral postaje agresivan i zao. Naše društvo je sagradeno u vidu jedne agreslvne pirámide, a posto je dete njen najslabiji deo, ono se nalazi sasvim pri dnu. Još uvek verujemo, da sa decom postupamo sa Izuzetnom dobrotom I da Im poklanjamo posebnu pažnju, što uostalom čini i vecina životinja. Ali, da Ii zaista tako postupamo? Zar ne misle mnogi da imaju pravo, štaviše da im je dužnost, da primene grubu silu kada se radi o dečjem vaspitanju? Skoro sve ustanove namenjene deci opsednute su pojmom discipline. Kadgod im je to mogućno, navlače im uniforme i pretražuju njihove mozgove, kao što tamničari pretražuju zatvorenike. U doba kada još ne znaju ni da é¡taju, primoravaju ih da svoj život regulišu prema određenim satima, bez obzira što na takav način, biološki gledano, ne postižu ništa. Gradimo stanove u kojima nema podesnih prostorija za njih. Posto deçà ometaju privredivanje, njihove majke prepuštaju ih samima sebi i idu na rad, a poneka majka nije ni fizički vise u stanju da ih prehrani. Zbog svakodnevne borbe za opstanak, roditelji su do te mere iscrpeni, da im razumIjiva larma dece i nered postaju nepodnošIjivi. Ne shvataju zašto dete vice i ne razumeju njegov neartikulisani govor. Suština je u ovome: svako dete je rodeno sa određenim biološkim osobinama ili moglo bi se reći naslednim osobinama; ono očekuje da će se voditi računa o njegovoj nepripremljenosti za život, da će mu se pored hrane pružiti i duševan mir, da će njegova ranjivost biti zaštićena, da je rodeno u svetu koji jedva čeka da ga prihvati i koji zna kako ga treba prihvatiti. Ali, pritisak agresije u našem društvu je do te mere jak, da se dešava nešto nezamislivo: mi to dete uništavamo. A tamo gde nasilje nije suviše očigledno, ono je ipak prisutno, ravnomerno rasporedeno na sve uzraste; rezultat je u krajnjoj liniji isti i, da bi to opisao, primenio sam kao dramsku metaforu prizor kamenovanja deteta u dečjim kolicima. Ne čine to nasilnici, već ljudi koji rado gledaju komade u kojima su ti nasilnici kamenovani. Bez obzira na sve, dete übrzo dolazi do saznanja da je rodeno u nekom čudnom svetu, i to u svetu za koji ono nije doraslo: mi se vise ne radamo kao slobodni Ijudi. Usled toga, to malo i do krajnosti ranjivo dete obuzima strah isto mora osećati i svaka životinja. Osećaj bezbednosti, za njega tako potreban, nema ko da mu pruži, i u torn strahu ono poistoveéuje sebe sa onima, od kojih zavisi. Naime, ono prihvata njihov pogled na svet, njihovo mišljenje o tome, ko je u pravu a ko nije drugim rečima njihov moral. Ali taj moral— a to je društveni moral— već je postao oličenje nasilja uz pomoć politike straha i panike koji su, u stvari, to nasilje i izazvali. Moral prestaje da bude ono što ljudi žele i postaje nešto čega

95