Bitef

de kor: robin don; ko stimi: lindy hemmìngs, sue thompson; asistent: sue thompson; osvetljenje: jenny cane; maske: don meiver; inspicijenti: keith crawford, tony peake, gean wilton. učestvuju : carolyn courage (bjanka) ; thelma holt (katarina); harold kasher (batista) ; brian gwaspari (hortenzio) ; anthony heaton (petrukio) ; michael halcsy (grumio). gostovanje predstave the shrew na bitefu 8 ostvareno je u saradnji sa brìtanskim savetom. premijera predstave the shrew odriana je u teatru hot u hagu (holandija) krajem 1973. godine.

Ispovest patvorenog kr it ič ar a

Kada me neko pita, kako mogu da uskladim kritiku sa režijom, ja uvek ističem činjenicu: da za mene postoje dva pravca istog izvora energije. Jer, zadatak režisera je, strogo uzevši, da kritikuje istovremeno i dramsko delo i same glumce. Njegov

posao je, sileno positi dramskog kritičara, da proučava opiti utisak i da se prema njemu rama. Moída cete reel, da je relisent vise potrebna konstruktivna kritika, nego jednam dramskom kritičaru. AU, da bi se ispoljila stvarna vrednost dramske kritike, potrebno je upravo ono, što éini relija. Ta paralela ne bi smela da ide predaleko, mada, sto se mene tiče, kretanje od relije do kritike obuhvata samo neznatnu razìiku u načinu izraíavanja, sa malim izmenama u prilalenju pojedinim problemima i minimalnim promenama Perspektive. Godine 1957, kada sam prvi put došao u Englesku, povezao sam se sa časopisom Encore. Taj časopis, koji je u to doba izlazio nepunih godinu dana, pokrenuo je Clive Goodwin dok je bio student a Central School of Speech and Drama. V isto vreme organizovao sam eksperimentalnu pozorišnu grupa pod nazivom In-Stage, kojoj je Britanski dramski savez prulio podršku i stavio joj na raspolaganje svoje maio pozorište, u korne je bilo mesta za najviše pedeset posetilaca. U njemu sam reiirao komade Murraya Schisgala, Jamesa Broom Lynnea, Paula Ablemana i Samuela Becketta, i pravio eksperimente od kojih sam očekivao odgovor na pitanje, kako se ideje o psiholośkom realizmu Stanislavskog mogu primeniti na klasicna dela. U tom periodu kolebao sam se izmedu dva suprotna pravea. Moj Metod uvelbavanja u Njujorku zahtevao je, na prvom mestu, postojanje duhovne iskrenosti, dok na britanskoj sceni, tih kasnih pedesetih godina, o tome se maio vodilo računa. Sećam se da je Helen Hayes, koja je nedavno posetila London, kritikovala izveštačenost engleske glume. Uskoro su radionice za veibanje počele da niču kao pečurke, a jedna od njih je bila namenjena i lično mom Metodu. Estetsko preimućstvo časopisa Encore odraziło se i u apelu pod kojim se, slobodno prevedono, podrazumeva stavljanje psihološkog realizmu u slulbu politic ki orijentisanih komoda; otkada je ova vrsta pozorišta počela da zavisi od emocionalne verodostojnostì, koju sam morao da poštujem, poćeo sam i ja da napadam engleske komade, jer su im nedostajale one elementarne osobine realizmu, koje je New York Actor’s Studio u početku podigao na stepen kulta, da bi ih pośle stilizovao i, konačno, usmerìo na put pozorišnog načina života. U tom periodu najviše sam krìtikovao nepostojanje iskrenosti na britanskoj sceni, koją je dovala prednost tehnički doteranoj, ali u suśtini plitkoj vrsti glume. Uprkos tome što sam otkrio svoje karte i branio se na barikadama protiv napada ìstreniranih sledbenika RADE, takozvanih običnih glumaca (izraz kojim je Rober Morley okarakterìsao glumce anti-metoda) oseéao sam izvesnu grilu savesti Jer sam, čitajući Antonina Artauda, uvideo koliko u delima Geneta ì Becketta, Obaldia i Arrabaia ima opasne primamljìvosti, koja nema nìieg zajedničkog sa natur ali stiikim detaljima i sociološkim porukama sadrìanih u delima pisaca ranga Osborna, Weskera i Harolda Finterà. Uskoro sam shvatio (jnislim da je to bilo početkom šezdesetih godina), da me je zasenio Strasberg, koji je bio pod uticajem Stanislavskog, i da je moj pokušaj primene Metoda na klasicna delà značio jedan stvarno nov prilaz pozorišnim problemima. Istovremeno je i pravac iasopisa pretrpeo izvesne izmene pod uticajem maga rada, koji me je odvraiao od površnih polemika o komadima radenim na socijalne teme, jer su ti komadi predstavljali kočnicu i ometali razvoj novog pravca u pozorištu već sarnim tim, sto se nisu odnosili na ideologiju ili reforme, nego na neke estetske inovacìje i metafiziike tendencije.

37