Bitef

da napustim predstaru, jer mi se učinilo da netu mod da je pratìm, ali to nìsam uradio . . . Nisam, jer sam poéeo da posmatram pozornìcu kao jednu cclìnu ì otkrio da je to najboljì način, tj. da se ne gleda nešto posebno, nego sre, a kad ras neka strar specijalno interesuje ■ —• morate preci pogledom preko svega sto se dešara, pa se tek onda rratite na onu posebnu strar, Jer je ceo scenski prostor porezan sa srim onim posebnim sto se dogada, hoću reći da je sre sto se dešava na jednom mestu porezano sa celim prostotom; ćak i da je pozornica prazna, morate je videti u celini. To zarisi i od nacina na koji je pozornica podignuta. Gledati rad Boba Wilsona obićno znaći da ćete dati rašoj malti mogućnost da se oslobodì. Ako ram neko prića nešto vrlo vaino, malta ras sasvìm napušta i ri se jedino tradite da razumete rašeg sagovornika i ponarljate da, da ... ali ako ram neko prića bajku, ri poćinjete da zamilljate masu strati. Kada sam nauéio kako treba zamìlljati sre ono sto se odigrara na pozornici, bio sam fascinimi!. Jer, ono sto se dešaralo na bini stimuliralo je moja maštu, ali, kada sam u poćetku pokušarao da razumem, bio sam obeshrabren, jer mi to nije połaziło za rukom. V strati, bila je to moja greška, jer sam se oslanjao na uobićajena shratanja. Takro psihićko stanje treba da se strori još na poćetku komada, da bismo ga mogli pratili. I kod Vagnera, još za rreme izrodenja urertìre, stvara se neka reza između vas i pozornìce. Svoja poslednja dela Bob nazira operama. Kada sam oro njegovo deio video prri put, gledao sam ga kao komad, ali sam uskoro napustìo takvo tumaéenje. Mogu da pratìm neku predstaru ì da je smatram za balet, u tom slućaju nema sta da se prati, radnja se odrija postepeno. Prosto je dosta rremena dok sam izgubio naviku da gledam u izrodaće, pa da uvìdim da se oni, u strari, kreću u prostoru, kao Ito to eine igrači kreću se nekim stazama, nekom brzinom, i to onom prarom. A i sama igra gubi sraki smisao, ako se ne posmatra scenski prostor u celini. Istina koją razi za sraki komad, sraku opera iii bilo sta drugo, lezi u tome Ito ima strari koje su od posebnog znaćaja za ras, i onih drugih, koje to nisu. U operi ima mnogo besmislenosti, neki hor iii neka arija, na primer, čije se reći ne mogu urek razumeti. 1 Vagnerova dela su razrućena, ali je ta razrućenost neophodna. Isto razi ì za Boba. On ram pruía dosta rremena za gledanje. Neki kaiu da to lici na posmatranje oblaka iii na san. Jer, iako ne shratate medusobnu porezanost strari, ri je prihratate. Dok za jednog san traje ćitaru rećnost, za drugog je to samo trenutak. Razmilljao sam o jednoj nelogićnosti. . . Bob je postile oslanjajući se na indiridualne osobine srojih izrodaća. Ali, postile je i zrukom. Koristi se soda glasovima i osohinama tih glasora. U poćetku se oslanjao na specifićnosti Ijudskih pokreta, i to na one prirodne, bez forsiranja. Neki od glumaca mogli su mało da igraju i, postepeno, bili su u stanju da igraju sve rise, uli on nije ieleo igru koją im nije bila urodena. U njegorim radionicama rlada rrlo sugestirna atmosfera. Prilikom mojih poseta hteo sam da saznam: na koji će mi naćin Bob objaśnili da je postojanje srih tih ljudi, tako razlićilih osobina i narari, oprardano i interesantno. Sećam se da je cesto gororio: Kada ste na pozornici, slušajte. Kada ste na pozornici, slušajte sve. Ljudi ne umeju da slušaju. Komadi Boba predstarljaju za mene zrućne snore.

Personages

INTRODUCTION 1 2 3 4 ACTE I 11 11 2 2 2 2 Pilotes Pilotes Gardien la Billy 2a Billy Chris Pilotes ACTE II 1111 2 2 2 2 3 3 3 3 4 4 4 4 Gardien La Guerre Chris Civile Soldat Chris Jim ACTE 111 le 1b 2c 2b Id le la 2d 2e 2a ACTE IV 11 11 2 2 2 2 2a 2a 2a Pilotes 3 3 3 4 4 4 Billy Billy Billy George

Prizori

Le Monde, 6. jul 1974. Sa jednim danom zakalnjenja, Bob Wilson je konaćno prikazao sroj komad Lettre à la reine

Victoria, dogadaj koji se sa nestrpìjenjem cčekivao na festivala u La Rochelle. Ispred gvozdene zarese, dre bele siluete kruze polako raširenih raku, kao neki retrokazi pokretani slabim vetroni. U sredinì, nepokretna, srecano obučena, stojì kraljica Viktorìja. Ulaze četiri skromno obučene osobę s pismom u rud i čitaju Pismo kraljici Viktoriji. Tu je i Robert (Bob) Wilson, koji se krije iza naoćara motocikliste, kao i jedan petnaestogodilnji dećak. Izmedu svih zidova, u nekoj siroj kutiji, lebdi suro drreće i dre žene-fantomi, trouglasto-bela i izduŽeno-crna, predrodene jednam relikom senkom. Bela iena nosi crnu haljinu, a crna belu haljinu. One se materijalizuju, sastaju, razgoraraju nerroznim gestom ruke, koją prati neku mondensku konrerzaciju. Krozproridnu maglu naziru se ljudske prilike deformisane arijatičarskim kombinezonima. Zaresa od metalnih płocica deli sret na dra delà. U prednjem planu pojarljuje se dećak sa crrenim biciklom, koga ne moie da pokrene. Sa obadre strane zarese paralelno kruže dre bele siluete. Poste sreta iena nastaje sret rojnika. U jednam sìrom bunkera, rojnici stoję pored ogromnog prozora, iza koga ne postoji niśta osim neke nejasne sretlosti. Priìjubljuju se licem ka zidu. Streljani su, ali se odupiru smrti, padaju, i panoro se priìjubljuju licem ka zidu, na korne sretlost ispisuje żute trokute, koji se ponekad gube iii premeśtaju. Orog pula, pred njima igraju dre crne siluete. Dećak prirezan uźetom preleće prostot. Projektorana slika ariona prelazi zidorima drorane i dize se iznad pozornìce. Pośle rata nastaje društreni žirot. Donose se mali siri stolovi za droje. Ljudi obućeni u belo smeštaju se po parorima. Żene imaju na glarama risoke okrugle kape, koje ìm skrìraju kosu. Razgoraraju rukama, riču kao da su gluroneme: da li ima sunca i da li je rat zarrlen. Ali, on nije zarršen i smrt por remeno prekida neki dijalog. Dećak ostaje sam da prića dalje. A onda igra, okreće se oko sebe, srećan i ispunjen radolću. Iza njega, fasada jedne male kuce sa spuštenim roletnama. Neki ćorek sa turbanom, gustim obrrama i bradom od belog pamuka, koji mu skrira lìce, šamara neku ženu koja place. Ljudi u sirom, belom i crnom idu tamo-amo, kreću se u krug, idu ćetroronoske, obasjani turobnom svetlošću i nesigurno, kolebljiro, ponarljaju gestore žirota, kao da źirot nije tu, reć samo u uspomenama. Zaresa od metalnih płocica se razmiće i pojarljuje se iena izduíene glare u monumentalnej i krutoj pelerini. Pelerina se razdraja. Ona je u piar oj haljini i pera uz neprirodno gestikuliranje. Żena u errenom somotu drii u rud baltenske makaze. Dre bele siluete sa dlanovima obojenim u erreno kruze. Jedna crna Žena u belim ćipkama elegantno puši iznad errene žene opružene na klupi. Izmedu sra kog čina spušta se zaresa, sa nekim tukom pisanirn tekstom. Robert Wilson, ćas sa ernim śeśirom, cas sa belim, kreltarim glasom izrikuje sloro po storo nerazundjire reči. I na kraju je panoro noć. Kroz gustu maglu naziru se dre iene-fantomi. Krug je zatroren, oko srih prizora, kada samo ruke ispoljaraju źirot. Prizorì straba bez oćajanja, skoro neźnog straba bez razloga, oslabIjenog u apatiji blagostanja. Krug oko nekog neodigranog dna, koji se dogodio na ne kom dragom mesta. Moída übistro, a moída i samoubsitro. Colette Godard

54