Bitef

slabljenje discipline, gubitak dostojanstva i povećanje troškova doveli su do nezadovoljstva i osečanja nesigurnosti. Zavere protiv dvora izbile su gotovo odmah. Ovo je samo nekoliko političkih razloga koji pomažu da se shvati raspololenje puno strepnje i neizvesnosti koje su obuzimale intelektualni svet i koje su se s naročitom jasnoćom odrazile u dramì «. ( Una Ellis Fermar »The Jacobean Drama«, sir. 2 — 3). Uz Džernsa, kao i uz Čarlsa, okupljalo se sve vise dvorana i plemića. Otvarala su se i dalje nova » javna « pozorišta, ali je podizano i sve vise » privatnih « po zarista; u mas ama je ras tao broj puritanskih elemenata koji su bili neprijateljski raspololeni prema dvoru. Značaj »javnih« pozorišta je opadao, a pisci su pisali svoje komade da bi zadovoljili dvorane, dok drama nije postala skoro iskljuciva svojina aristokratske klike i prestala da izralava osećanja naroda.

V zatvorenim »privatnim« pozorištima počinje da se upotrebljava dekor i osvetljenje i to utiče i na pozornìcu »javnih« pozorišta, a i na formalnu strukturu drame. Pisci tele samo za novìnama i senzacijama. Rani dramatičari su koristilì i duhove i übistva i pantomime i najrazlicîtije procesije na pozornici sa odredenim smislom i dramskim opravdanjem, dok ih kasniji dramatičari upotrebljavaju hez psihološkog razloga i dubljeg motiva, iduči samo za senzacionalnim i uzbudljivim. Mučne scene nazdravljanje iz lubanja, ljubljenje otrovane slike, otsecanje glave pred gledaocima sve što mole da deluje granginjolski da bi se privukla paínja koristi se u obilatoj meri. Incest postaje Je dna od omìljenìh tema. Pone stalo je sire vizije i tema je izgubila univerzalniji znacaj. Tragedija Jelisavetinog perioda Mia je okupirana problemom livota, a tragedija kas nije re ne sanse smrču.

U svojoj zanatskoj vestinì dovedenoj do savršenstva ni Vebster nije Usen svih pomodarskih trikova; naprotiv, u oha k ornada koja je za so bom ostavio posle » Segrtovanja « kod Hejvuda, Midltona, Majstona i narocito Dekera u »Belom davolu « (»The White Devil«, prikazan oko 1611) i u » Vojvotkinji od Malfija (»The Dutchess of Malfi« prikazana oko 1614) koristi ih skoro obilnije no iko; samo sto su refleksije, spoljni ritam dogadaja i unutrdsnji ritam razvijanja ličnosti, kao i visoka poetičnost i psihološka reljefnost digli ove tragedije do übedljivih poetskih delà. Vebster holje nego ijedan savremenik uspeva da sagleda konflikt savremene tragične misli. Poslcdica gruhog makijavelijevskog materijalizma (onako kako je on u Engleskoj bio shvačen) hila je gubljenje sire vizije i vczivanje za ono sto se calima mole primiti kao jedina istina, sto je na umetniékom plana i vodilo ka senzacionalnom. Vebster vidi »duboku jamu mraka « u kojoj se nalaze njegovi savremenici, ali on isto tako otkriva da »zvezde još uvek sijaju «. I njegovi karakteri hice dvojaki pseudomakijavelistiéki materijalisti Flammeo, Montiéeleo, Rosola, Kardinal i, s druge strane, liénosti sa izvesnim idealizmom Izabela, Vojvotkinja, Antonio i Odio. Ova draga grupa uspeva da izhegne neimaginativnom uskom materijalističkom svetu i da pomeri granice duha ìzvan male konkretnosti kao jedino date vrednosti, ali i njihov svet, kao i svet samog Vebstera, ostaje neodreden, ostaje »magia«. Jedino

Vojvotkinja od Malfija, u svojoj cistotì, ima vécu sigurnost i punije oseéanje da postoji, ili da je bar moguć jedan drukciji svet. Samog Vebstera muči haos, muli sukob ovih dvaju svetova i io daje osnovni potekst, najdublji smisao njegovim tragedijama, usmerava njegovu preokupaciju. Kad otstranimo spoljni pian dogadaja u tragedijama, onda dola zimo do ovog plana, koji je suštinski: događaji su tu, oni se vremenski razvijaju, bez njih je nemoguće, ali pored tog vremenskog toka tragedija mole da se sagleda i prostorno događaji i ličnosti su kao predmet Hi grupa predmeta na siici koji po sebi imaju značaj samo zbog svoje impresivnosti a ano što proizilazi iz odnosa predmeta i njihove grupacije na slid u drami je označeno međuigrom misli i osećanja, nijansiranjem raspoloženja, i onda, polazeći panavo od konačnog utiska drame kao celine slike, vide se u novom osvetljenju detalji i njihov odnos. Izranjaju grupisana lica Hi se suočavaju podvojene grupe, do krajnje ramatele u slid smista. Vebster, kao tragični pesnik, vodi svoje junake ka smrti, ali smrt nije za njega samo prirodni fenomen koji z.atiče licitasti kao što je, recimo, Marloov Tamerlan, nego je pripremani trenutak najvise krize, patnje i agonije, i poslednji, koji mole kao munja da rasvetli i njima samima smisao bitisanja, unapred i unazad, kao i neke postupke kojima u trajanju nisu videli razloge. I tako kraj mole da rasvetli poietak. Samo velikom umetniku kakav je bio Šekspir pollo je za rukom da najpre sve što je moguće dovede pod osvetljenje, pa da tek onda na samrti njegov Hamlet kale: » The rest is silence« »ostalo je ćutanje« i da se tada otvori u nama ndzredvo, da dodemo do kontempliranja tili ne. Vebster unosi na takvim mestima refleksiju koja je dramatski nijansirana veé prema ličnostima i lirski übedljiva zbog maj stör ski moduliranog stiha, ali koja nije otkrovenje, veé dublja konstatadja, z.akljucak. Kad u »Belom davolu« Flammeo treba da pagine od Lodovikovog maca, on, inače dinamicità, aktivna, strasna licnost, u torn trenutku kada bi mogao da dà znacajan odgovor na Lodovikovo pitanje: » What dost think on?« » Sta mislis?« kale:

Nothing; of nothing: leave thy idle questions, I am in the way to study a long silence, To prate were idle, I remember nothing, There’s nothing of so infinite vexation

As man’s own thoughts. (The White Devil, V, 6)

To su i Vebsterove reči, mada iteće njima da se zadovolji. Flammeo ée, doveden do krajnjeg iskustva, pred nekom neodređenošću, koja se ne da definisati, koja je nevìdljiva i neopipljiva, doéi ipak do priznavanja sveta koji ne vidi i koji inaée Idi da iskljuéi :

No, at, my self I will begin and end While we look up to Heaven we confound Knowledge with knowledge. O, I am in a mist.

Ovo je konstatadja, pre nego pesnìcko otkrovenje, ali je istina za liénost koja je izgovara iza licitost modernog éoveka körne je mnoštvo sitnih znanja zamenilo znanje. Na svoje osnovno pitanje Vebster nije umeo drukčije da odgovori. »Magia«, sivo beskrajno bespuée, prazni prostor je sìmbol nemoéi svakog saznanja.