Bitef

oraba, Ijuske) izlazi jedno stvorenje koje kao da ée satrti tlo. Anne West ne izgleda kao lena veé kao neki veliki crni zec, uspravljen na zadnje šape. (Neki ée verovatno videti inedveda.) U svakom sluéaju, sto se tice zeca, ona ima njegovu malicìoznost, a kada je u pitanju medved ona je veliki klovn.

To je susret između glumice, autora, rajara i dejstvovanja koje oni tokom ne k oli ko nedelja improvizuju.

Osnovni tekst, kao podrška ovim »utvrđenim improvizacijama«, u tesnoj je vezi sa vokalnom izražajnošću glumice. » Slušaćemo , dakle ohjašnjava Baal ree koja drmusa tu »jezičku politiku « koja se zove gramatika, ree koja pri svakom pokretu rada jednu nepredvidenu sintaksu, rušeći sva provila i strukture . ..«

Ovaj potez se rada na jednoj visti humara, komičnog na nivou veci, igre rea, urnehesa, onomatopeje, itd. To je humor koji američka glumìca izvodi sa grozničavom strašću, ali u jednom, donekle, ograničenom registra. S druge strane, Anne West pokazuje izuzetnu virtuoznost u manipulisanju, aminaciji i stavljanju u pokret » strebelleijevskih « elemenata, neprìjateljskih ili pitomih kompanjona njene igre.

Postavlja se pitanje: da li publika prati, moie li da prati? I da i ne. Da, ukoliko prima ono sto se dešava na površini, igrarije na razlicitim nivoima, West-Baalovski humor, ìli Baal-Westovski, pomalo tuzan i komiéan hod Strebelleovìh Životinja, sve ono Sto podseéa, na izvestan nacìn, na taéku jednog klovna. Sto se tice ostalog, gledaoci rizikuju da ne prate sve numere, pod-tekstove, itd. I, najzad, to i nije vaino. Izmedu spektakla »/« (»JA«) i japanskog teatro postoji

neosporna posledìcna veza: glasovna istrazivanja, manipulisanje znacima, možda i samo pisanje. Nije bez razloga spektakl pripremljen i prvi put ìzveden u Japanu, prošlog oktobra. Uticaji su vidljivi.

(La libre Belgique, 31. januar 1975)

»/«, éiji sam tekst ja napisao, igra Anne West u režiji koju je sama postavila. I, prvi put, jedan vajar radi za Laboratori ; Olivier

tri

Strebelle koji je

saučesnika

u

da konstruiše jednu Ijušturu, od ï ega i e Strebelle P omo “ izradi svojih sedam skulptura, predlažući nam sa svoje

jednom

strane da te elemente fpodvrgnemo mnogobrojnim ■ promenama: a one su, skulpture, nezavisno od njihovih sopstvenih

jajetu

postojanja, kostimi i » liénosti«, Isti procès se vršio kad je rad mogao da poéne u dvorani. Prisustvovao sam improvizacijama Anne West i ponekad joj sugerirao izvesne radnje, dok sam ja pisao u funkeiji situaeija koje je ona

Svako je pokušao da u »/« prevazide granice ' tradicionalno nerazlučive od urnetnosti kojom se bavi. Tako je Anne West predložila u početku vajaru

jednu

anketu

izmisljala i njenìh glasovnih istraživanja tekst koji je podrazumevao igre veci, kalambure, onomatopeje itd. To podrazumeva da »/« nije izložba skulptura u pokretu, ili » one-girl show«, nifi literarna numera, bìla ona i od avangarde. Ni skulpture, ni pokreti, ni reči nisu ovde heterogeni elementi koji bi se veštački jedan s drugim lepili.

Suprotstavilo se dakle »totalnom

teatru«, koji obiéno podrazumeva

adaptaciju nekog literarnog teksta

(pože/jno cuvenog), ali tudeg pozorištu, dekor (impresivan),

kostime, boje koje se prelìvaju (tako prijatne za oéi) i muziku (koja je dovoljna sama sebi i vrlo cesto nema nìkakve veze sa scenom).

O tekstu »/« dodajmo da je on tesno vezan za glasovno iskustvo glumice. Slušaće se dakle ree koja pretura po toj »govornoj zbirci « koju zovu gramatikom, ree koja pri svakom pokretu izmišlja nepredvidenu sintaksu, ruseéi zakone i strukture, vrcajuéi svim onim sto idealizam i zabrana brižljivo potiskuju.

(Frédérìk Baal)

Kakvu publiku želite da Hmate? Imate H je? Šta joj donosite? Dok vecina pozorišta ima

odgovor

publiku koju je lako zadovoljiti Visinal pokušava da privuée one koje teatar u svom sadasnjem stanju ne zadovoljava. Radi se o lìénostima koje

na

u modernoj umetnosti priznaju najavu radikalnog preobražaja kulturnih vrednosti, kao i političkih, i nagoveštaj novih moguénosti.

Ta publika oéekuje od pozorišta da ono bade eksplozija oslobodenih snaga, da ono razori

hijerarhije, uvaženja i konformizme, da se angažuje za slobodnu misao kao i seksualnost. Ne treba se caditi ako takve namere vređaju dobronamerne. Oni se Zgražavaju u ime večitih »sacrosentnih « principakoji u stvari prikrivaju nejednakost i ugnjetavanje. Dovoljno je ako se kaže da Visinal nije ni klub esteta ni pozorište rezervisano za sofistikovanu elitu, ali da se neposredno mesa u život. Kakvu publiku prema tome zeli da ima? Očigledno bilo koju, ukoliko dospeva da ga ustalasa, da u njemu razbudi pritajenu zar. Visinal zeli da od pozorišta nocini