Bitef

zelena jabuka koju Kleant odbija pokretom glave, i taj crveni obrez knjige, i taj beli čaršav, kao veliko jedro koje ce poteteti u vazduh i pasti na zemlju, izgulvano, odnosno uvrnuto kao corsavi umiručeg, i to deca koja trčkaraju, i to kucanje na vratima, i to trčanje koje se čuje na spratovima, i taj Tartif crn i beličast oko bikovskog vrata, i te sveće koje ne svetle, i ti divlji policajci, da, sve te opipljive »stvari« žive, tu su, potpuno u ñama, i one odmah pobuđuju porodičnu klimu, običaje, jedno vreme, političko stanje, one, sa vrlo osetljivom sigurnošću, konkretno privtače mišljenja, uznemirenosti. I sve ono ho je Molijer g ovario i ho je zete o da kale, i sve ono zbog ¿ega je Molijer napisao ovaj komad, ovdeje olivljeno, sa izvornom svelinom, i sve tu odiíe prirodnošću, tako da je kriticar, kao i svaki gledalac, potresen što mu je toliko stvari pruleno, pruleno da vidi i da shvati?

Kako covek mole biti pametan ako treba da podnese izvehaj o nečemu ho ne postoji: ovaj izmihjeni, tajanstveni »Tartif«, leden kao nepravda, vrué kao livotinja, koji izmiče kao dvoličnost, bled kao strah, lepljiv kao krv, slobodan da sve razbije kao smeh, podmukao kao kralj, nestalan kao ljubav, taj »Tartif« Rogera Planchona je, posle svega, rusta drug o do glumački posao, svake ve ceri, na sceni jednog teatra?

Dekori Huberta Monloupa pricaju nekoliko iivota, kao neki snovi. Osvetljenje Andrea Diota odnosi ñas, samo ono, u sume i na piale. Kostimi Jacquesa Schmidta omoguéuju nam parodiane pósete kod sveta i gradano koje je Molijer poznavao.

Sve tajne ove porodice razumeju se onog casa kada se pojavi Guy Tréjean. Orgon je potpuno iskren i otvoren. Ne zna se kako Arlette Gilbert ostvaruje Molijerovo prisustvo, Molijera ¿oveka, Heno, u ulozi Dorine. Nelly Brogeaud je Elmira carobna od ljupkosti i uzdrlanosti. Svi glumci su istovremeno nepredvidljivi i pravi.

Planchona, u ulozi Tartifa, nemoguće je opisati; ugladen, polivinčio, neosetljiv, smesan, zaljubljen, jadni davo, neprikosnoven, čovek meda Ijudìma, dete u crkvenom horu, razbojnik, neuhvatljiv ì uvek isti. Molda Planchón nije postavio ni jednu od Molijerovih intencìja, a ipak sve ide samo od sebe, u jednostavnom razvoju kao »dobar dan«. Molijerov »Tartif« je velika pustolovina. Ovaj Planchonov takode. Ako nikad ne ìdete u pozorihe iz hilo kog razìoga, ovoga puta otidite. Primorajte sebe. Ovaj »Tartif« je za sve vas. To je dogadaj u livotu svìh nas. Polelìmo Planchona ho dulu karijeru !

{Michel Cournot,

»Monde«, 8. jun 19741

politički

i Svet koji se menja ... U godi ni smo 1664. Luj XIV je miad.

Apsolutna monarhija još

komad

nije uspostavljena. Prošlost je unìStena, nova epoha se rada. Orgon, značajna ličnost, stanuje

u palati gde su joi prisutni tragovi prohosti, slikarstvo renesanse, rimske statue . . . AH sve se to menja. Ta sala ce biti pretvorena u kapelu. U drugoj sali je postavljena statua Luja XIV, ali još

umotana ... Velikaši epohe nose ona neverovatna p arciduci odela, »blistavu odeću«, pomato sličnu onoj koju nose tore adori, ob lace je por remeno da se prìkalu Svetti, dok se a stvari još ziri u aljkavoj svakodnevici XVI veka .. . Pi vi gradanski komad ... Bustina »Tartifa« je u svakodnevnom životu Orgonove kuće. Ljudi se sreču, sudaraju se pod vìsokim plafonima, a saloma koje moga biti i sporedne prostorije, sobe za poslugu, perionica. Savija se rublje, namestaj je u presvlakama. U »Tartifu« je prvì put prikazano preljubništvo. Molijer zasniva prototipi

Gospoda, Gospodin i najbolji Gospodinov prijatelj. Potomstvo ovog trougla je mnogobrojno i na nasini scenama još gìedamo poslednje trzaje gradanskog komada. Ali ovo je čar početka, jedna vrsta čarolije prvine ...

Trijumf crkve ... Verujem da »Tartifa« dugujemo pobolnim knjigama

XVII veka, Paskalu, Bosieu, itd. .. koji su uoblicili odredenu francusku senzibilnost. I kada Saint François de Sales, cija dva citata uokviruju predstavu, prediale u delu »Uvod u pobolni zivot « da se ozakoni svačije ponasanje u livotu, on veé tada priziva Molijera da postavi na scenu ponasanje nekih bogomoljaca. »Tartif« je odgovor na délo »Uvod u pobolni livot« i bezbrojne knjige o pobolnosti iz epohe. Crkva je tada trijumfovala i vrlo se malo pozivala na » Osramočenog Hrista« koji je prikazan u prvom ¿inu naie predstave i koji tu ostaje, kao nemi svedok, sve do pada zavese.

Religiozno slikarstvo te epohe je neobično. Iz tih Hristosa, Svetih Deva Marija, tih Marija Magdalena naucno ogoljenih, ponositih, zanesenih u svojim ¿eznjivim i neverovatnim pozama, oslobada se nekakav neobican utisak. Kostimima, scenskim kretnjama, igrom glumaca mi smo ih oponašali. Isti utisak mole se naéi ako se prelistaju molitvene knjige iz epohe u kojima se zbiva cudno skliznuée iz duhovnosti u senzualnost. Nisu li svi Tartifovi govori posledica tih skliznuéa? Na mámente, on stvarno govori kao jansenista, a na momente potpuno kao jezuita.

Doziranje je začuđujuće, preplitanje stručno. Ako i postoji sukob pobolnosti, on je unutar same ideologie . . .

Politička priča . . . Sve se potpuno otkriva u torn neverovatnom petom ¿inu. Prilicno dugo sve je izgledalo kao niskost, kao Molijerov ustupak Kralju. Da li je sìgurno tako? Nije li to pre realisticki opis političkog ¿ina Vlasti sutradan posle jednog gradanskog rata? Kada sam komad prikazivao pre nekoliko godina, allirski rat se završavao i peripetije Molìjerovog zapleta iznošene su u novinama.

Orgon, visoki drlavni ¿inovnik, uéinio je za vreme Ironde usluge Kralju, ali je zadrlao prijateljski kontakt sa opozicijom. Zaverenik Argas poverio mu je na čuvanje kompromitujuče papire. Posredstvom Tartifovih dostava Kralj otkriva ovu tajnu, ali zbog ucinjenih usluga praha Orgonu, ho mole.