Bitef

pije kapuciner, najprije je pitanje rata za gospodu dvorske mieštre pitanje španjolske etikete, ali već se osjeća u melankoliji između redaka, da tu nije riječ o šali bečkog dijalekta, negó o tragediji i o katastrofi. Tu kulja krv između ovih beznadnih slika, i dok grofovi diplomati na Balhausplacu zadovoljno taru ruke nad svojom historijskom misijom: jedu sladoled, spemaju se na Rivijeru, oblače svoje paradne uniforme Carske i Kraljevske Seste Drago nske Pukovnije, spremajući se da na bečkom korzu izdrže rat, dotle novinarska fraza putuje iz rotacije na ulicu, u obitelj, u školu, na sveučilište, u kasarne, na bojište, i laž se šeče svijetom kao sablast najnevjerojatnijih dimenzija. Nestaje mlijeka, nestaje sladoleda, nestaje slatkog vrhnja, nestaju kifle i kajzerice, nestaje jagoda sa slatkim vrhnjem, nestaje melanža s kožom i šlagobersa, a štampa laže, da je u Londonu glad. I dok mase luduju skidajud s brijačkih i pomodnih salona francuske i engleske natpise, dok mase progone inostrance putnike hvatajuči špijune i automobile sa zlatom, dotle robe iz dućana nestaje i mudri mali Zidovi na periferiji, trgovci kratkom i pletenom robom, shvataju već, što znači u žargonu »zaliha robe«, a na ministarstvima javljaju se maske prvih šibera. Cete obilaze preko Ringa pjevajud žalosno: »In der Heimat, in der Heimat, da gibt's ein Wiedersehen!« (U domovini, u domovini ondje ćemo se opet nad!) Novine lažu o veličanstvenim pobjedama, i dok gradom caruje samovlada feldvebela bečke Dojčmajsterske pukovnije, dok vojskovode postaju doktori filozofije, javljaju se već prve sjenke gladi, umora i stvarnosti. Ata crno-žuta stvarnost izgleda ovako: gospođa dvorska savjetnikovica fon Svarc-Gelb odbornica je ratne skrbi, ratne pripomod, karitativnog odbora za ratnike, pomoćnog zemaljskog dobrotvornog odbora za pomoć ranjenicima, i gospođa dvorska savjetnikovica ide sa sjednice Crvenog krsta na dobrotvornu sjednicu ratnog odmarališta i ranjeničkog oporavilišta; ona živi između jedne konferencije sestara pomoćnica i druge za potporu ratnih udovica. Ona prireduje. ratni korzo za ranjenike, prodaje kavijar za siromahe i šampanjac za udovice, aranžira utrke u kőrist ratnih slijepaca, čajanke za flotu, užinu za ranjenike, kobasice za rekonvalescente! Te glazbene čajanke s tenorom Y. iz blagonaklonosti,

ta opera ratnih slijepaca, klinike, poliklinike, bolnice ženevskog Crvenog krsta, te patronese, ti pokrovitelji, svečana primanja, audijencije, štreberi i aristokrati, sve se to kovitla na jednoj strani, i dok se zabijaju zlatni čavli u gvozdene vitezove za ratne svrhe, dotle američke tvornice liferuju granate i šrapnele za Francusku i Englesku, a u tim američkim tvornicama zainteresirano je njemačkog i carskog kap itala do 20%. Na fronti su vojni feldkurati ljubavnici i daju se fotografirati za ilustrirane novine, kako podjeljuju presveti sakramenat umirućim ratnicima. Na fronti je jedina i glavna briga žensko i fotografski aparat, a tko ne shvaća übijanje kao sport, to je taman i destruktivan tip, táj nema srca za patriots ki zanos. Na fronti vješaju vojnike žicom kao pseta, izvode ih pred ratni sud zbog spolnih bolesti, batinaju ih zbog krade, a filmski operated dolaze da prisustvuju vješanju veleizdajnika. To su gospoda dopisnici bečkih listova u bričesima, s kodakom na ramenu i s dalekozorom oko vrata, koji zapisuju u svoje blokove »ratni štimung« i snimaju žanrsnimke iz idiličnog života u streljačkoj grabi, gdje dnevno pada po dvije hiljade ranjenih i šest stotina mrtvih i onda kad nema bitke. Dok letači bombama übijaju dojenčad, dok se Niče čita u jarcima, dok se život sve više pretvara u krvavi kaos, štampa obljepljuje to umiranje u masama najbanalnijim frazama: »Krieg ist Krieg, à la guerre, comme à la guerre«, »rame o rame« »vjernost za vjernost«, »aushalten« i »Pobjeda«. Ljudi u povorkama čekaju na koricu kruha, a vlasnici centrale špirita, mesa, tkanina i žita love divljač, odmaraju se na Semeringu i plaćaju novine, koje pišu o »duševnom zanosu rata«, o »austrijskom preporodu iznutra«, o tome, »kako rat čisti čovjeka od blata« i kako je »ideja rata uzvišena ideja«. Porast gluposti, praznovjerja, kratkovidosti i ograničenosti u masama na svakom koraku, a na sve to odgovor stampe:»Rat je rat«, »rame o rame«, »vjernost za vjernost«! Ljudi se od stranice do stranice pretvaraju u demone i sve, što je nevjerojatno, postaje svakodnevnim; vlakovi uopće ne dolaze, fijakeri, zemičke, kruha, kobasice, sve je to nestalo, kao da tih stvari uopće nije ni bilo, i kad djeca traže kruha, majka ih tješi »da Antanta umire od gladi i da je pobjeda blizu«. Tempo sveopćeg ludila postaje sve brži, u umornim živcima javlja se već vibracija pred oluju. Već se osjeća fijuk vjetra u pozadini i dok vojni auditor! vješaju bjegunce, dok se mase varaju