Bitef

transportima ukrajinskog žita, čuje se u Beču operetni šlager: »Ach, Amalia, was hast du gemacht?« (Ah, Amalija, što si to učinila?) Između tih krvavih kvantiteta giba se figura negativnog kritika, zanovijetala, sjenka Karla Krausa, koja govori mudrošću Fortinbrasa i Horacija u Sekspiru. To je lice misaonog skeptika, koji piše cesto vrlo subjektivno, sjenovito i trepetljivo, proziran duh, koji imaterijalno prolazi kroz događaje i stvari kao tumač i kao žalobna pratnja istinitosti. To lice progovara uzvišeno, geteovski čistim i prozirnim stihovima, i taj etički uzvišeni lajtmotiv romantičkog humanizma javlja se u ovom gibanju kao staromodna savjest. To lice govori često šaljivo, ali u toj šali ima gorkog prizvuka samoée. U toj beznadnoj osamljenosti ima romantike, predratnog knjiškog solipsizma, i to na momente djeluje bespomočno, kao što bespomoćno djeluju kretnje mjesečara na krovu. Ta je sjenka zagrižena u bečko, ona gleda to nešto bečko bez maske, ona prezire to nešto bečko kao dušu trgovačkog putnika, koji je htio da od čovječanstva stvori svoju kontu, pak je kod tog trgovačkog posla pao pod stečaj. Ta sjenka stoji pred bečkim stupom podignutim protiv kuge i pjeva; »So merk 1 ich wieder, wie's von unten regnet. Aus Schlaf und Schlamm die alte Schlamperei, sie letzen Wieners, der ein Pallawatsch aus einem Wiener ist und einem Juden. Hier ist das Herz von Wien und in dem Herzen von Wien ist eine Pestsäule errichtet.« (Javašluk pljušti, slušam, drjemovan, glibovit, i blebeče svoj glupi bečki ričet, što nije drugo nego šućmuč prolij jahudijske i bečke kopiladi. U srcu Beča stojim, a u srcu torn tu stoji Spomen-stub: to spomenik je Kuge.) ■

OVO NUE PACIFIZAM

»Ja govorim o sebi i mislim na stvar. Oni govore o stvari i misle na sebe.«

Karl Kraus

Čudesni glas tišine prekriva Karla Krausa i njegovo delo. Donkihotovski moralista u beznadežnoj borbi za Ijudsko dostojanstvo prećutno je zakopan tvrdom kupolom da u svet ne bi dopro ni šum, ni svetlost ni dah vetra kojeg je pokretala nepotkupljivost jednog polemičkog duha. Zaslugu što će se šumovi i glasovi odsutnog diskursa ipak pojaviti pred beogradskom publikom na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta dugujemo Proviđenju, Filipu Davidu, Obradu Saviću i Markusu Wuketichu. Njih trojica su mi u jednom danu postavili Zašto ne igrate Krausa? Reakcije Jovana Cirilova, Matilde Trifunović i Gorčina Stojanoviča bile su ohrabrujuče i dobio sam zeleno svetlo za skok u antinomijski stil rezonovanja tog misaonog skeptika i plesača s rečima. To je bio skok u oluju i u zbirku gluposti i kriminalnih podataka o jednom vremenu i jednom svetu. Cak ni činjenica da nam je Kraus bio sasvim uskračen u bivšoj, kao i u današnjoj Jugoslaviji, ne može ugroziti saznanje da smo njegovi literarni dužnici. Intenzivni podsticaji bečke moderne na Simiča, Krkleca i Krležu nisu prošli bez dubokih brazgotina koje je u njih zasekao Karl Kraus. Cak i u naivnom filozofiranju zenitista, kako bi to sročio Obrad Savié, prepoznaje se daleki düh Krausove inspiracije. Apsurdno, ali shvatljivo, upravo je Krleža bio táj koji je učinio sve, buduéi da nije učinio ništa da se za njegovog života ne objavi nijedno Krausovo delo u Jugoslaviji. Pionirski poduhvat Slobodana Blagojeviča da u Delu 1988. godine odškrine kupolu tišine nad Karlom Krausom - rezultirao je konačno i time da napravim eho džinovske drame »Poslednji dani čovečanstva«, eho jednog ne samo literarnog simpatizera. Jer u pozadini će uvek stajati tren, čvrst i nepromenljiv, koji je spojio moju planetu s njegovom. Kraus optužuje sam pravni poredak, to jest suštinu prava, kao veleizdaju prava prema pravednosti. On ističe da vladajuči moral iz sebe prizvodi kriminal i tako sam postaje kriminalan; ukazuje na demonsku snagu štampe, denuncirajući novinarstvo kao »tiraniju trenutka«. U dnevnoj štampi mišljenje je kao mišljenje bespovratno suspendovano. Novinarstvo je izdaja književnosti. Brbljanje je njegova prava supstanca. I pacifizam je brbljanje. Barem isto toliko kao i pozivanje na rat u ime nacionalnih mitova. Krausovo delo je najjača emisija mržnje prema ratu ikada