Bitef

pozornost čitalačke publike na Andrejeva i još mu podigla popularnost. U pripovijestima Misao i Utvare, u jednima od najznačajnijih i najpesimističnijih svojih djela, napose u Misli, Andrejev vrlo duhovito konstruiranim sofizmima poriče postojanje bitne razlike izmedu zdrava razuma i ludila. Na tu če se temu, o nepostojanosti svijesti, o crnoj noči bezumlja, što opsjeda možak, opet vratiti za nekoliko godina u pripovijesti Črne maske. U međuvremenu (1903) pravi svoj prvi ispad protiv vjere, što pokreče brda«, u Životu Vasilija Fivejskoga, gdje velikom umjetničkom snagom razotkriva tragediju vjere i »surovog i zagonetnog usuda«. U istom duhu, ali začinjena humorom, napisana je i pripovijest Sin čovječji. Na ratne i revolucionarne godine (1904-1905) Andrejev reagira cijelim nizom značajnih djela: Crveni smijeh (1905), Gubernator (1905), Tako je bilo, tako če biti (1905), K zvijEZDAMA (1905), Tmina (1907), Car-glad (1907), a pod jakim utjecajem Dostojevskoga jedna od najsnažnijih njegovih realističkih pripovijesti, Sedmero obješenih (1908) i jedmi mu roman, Saška Zeguijov. Ovamo spada i drama Savva (Ignis sanai, 1907), u kojoj se razotkriva zaostalost čovječanstva,

koje nikakvom vatrom ni pozivanjem na uzbunu nije moguće navesti na to, da se odrekne starih, otrcanih »svetinja«, pa makar one bile i očigledno raskrinkane. Ta djela, osobito Sedmero obješenih, napisana velikom umjetničkom snagom, imala su silan uspjeh medu tadanjom ruskom inteligenci]om, uglavnom zbog toga, što je Andrejev u njima, kao i u prijašnjim svojim prip ovij estima, pomno obrađivao »ličnosti«. Revolucija zapravo u njima nije izravno predočena, več svedena na proživljavanja pojedinih ljudi, a ti su ljudi, s rijetkim izuzecima, prikazani s onim posebnim »Andrejevljevim« obilježjima: nemočni su, osudeni na propast. Za tih godina Andrejev piše niz drama i pripovijesti, u kojima nastoji demantirati sve, u što se ljudi nadaju i u što vjeruju, ili pak, pod uljecajem »razdvojenosti« slojeva inteligencije, pokušava dati sintezu tadanjih dviju nespojivih struja: da kombinira junaštvo s malogradanštinom. To su krasno napisane pripovijesti Juda Iscariot i Eleazar (1907), drame Život čovječji (1906), Prokletstvo (1909), Aneisa, Profesor Storycin, Jekaterina Ivanovna (1912), Mladost, pa Dani našeg života (1909) i Gaudeamus (1910). U emigraciji je