Bitef

0 misli, koju je Andrejev tako sjajno obradio u svojoj pripovijesti Misao, Gorki citira njegove riječi: » Sto je misao? Ona je dvolična i odvratna zbog svoje nemoči«, pa dalje veli: »Leonid je misao shvačao kao pakosnu šalu davola s čovjekom ; ona mu se pričinjala lažljiva i neprijateljska. Nadnoseči čovjeka nad ponor neobjašnjivib tajna, ona ga vara 1 ostavlja u mučnoj i nemočnoj osamljenosti, a sama se trne«. »... Andrejevu se čovjek činio duhovno siromašan; izatkan od nepomirljivih suprotnosti instinkta i intelekta, on je zauvijek lišen mogučnosti da postigne ma kakvu unutarnju harmoniju. Sva njegova djela su >taština nad taštinama<, trulež i samoprijevara. A najvažnije: on je rob smrti i cijelog života hoda na njenome lancu«. »Mislim, da sam dobro osječao L. Andrejeva, točnije rečeno: vidio sam ga kako ide onom stazom, koja pokraj ponora vodi u močvara bezumlja, pokraj provalije, nad kojom se razum, zagledavši se u nju, gasi«. Zatim: »-Ja znam, da su bog i davo samo simboli, ali mi se čini, da je cijeli život ljudi, cijeli njegov smisao u torne, da hraneči ih krvlju i puti svijeta, beskrajno, bezgranično proširuju te simbole. Uloživši do kraja sve svoje snage u te dvije suprotnosti, čovječanstvo če iščeznuti, a one če postati prava realnost i ostat če da žive u praznini svemira, oči u oči jedna

s drugom, nepobjedive, besmrtne. U torne nema smisla? Pa njega nema nigdje, ni u čemu«. Andrejev je pjesnik kaosa, pjesnik čovjekove bespomočnosti. Kaos se kod njega pojavljuje u najrazličitijim oblicima: kao životinjska pohota (Bezdan, U magli), kao ludido (Misao), kao rat (Crveni smijeh), no najčešče kao smrt uopče. Život je njemu bezizlazna tamnica: ljudi hoče glavom kroz zid (Zid). Savjesne duše teško pate i bježe u tamnu daljinu (Sutnja, U TAMNU daljinu). Socijalno-revolucionama borba njemu se odigrava u užasu i tlapnji vručice (Sedmoro obješenih, Carglad, Sawa, Saška Žeguljov, Tako je bilo, tako če biti). Jezovite se utvare skupljaju naokolo (Črne maske). Andrejev nabacuje i vjerski problem (Vasilij Fivejski, Sin čovječji, Juda Iškariot, Eleazar). Ljudski se život nalazi u rukama nepoznatih sila: to je Usud, onaj »njekto v sjetom« (netko u šivom). Pun umjetničkib zamisli, Andrejev je, pojednostavljujuči i zaoštravajuči duboku dijalektiku i sofistiku Dostojevskega, cesto prilazio filozofskim i socijalnim problemima sa sasvim neočekivane strane i postavljao pitanja, veoma važna po individualističko mišljenje prosječnih ljudi, na koja je onda trebalo davati opširne i obrazložene odgovore. No on ih je, kako strogi kritičari hoče, umio samo nabaciti, i zastajao na pola puta, ostavljajuči mnogo toga nedorečeno. ■ Roman Sovary