Bitef

sam da u mom komadu tokom pride svako vodi ljubav sa svakim, svako svakog vara, svako mrzi svakog. Da svi zavise od ostalih, da se sve pomeša. Hteia sam "sapunski" komad sličan kasnoj Dinastiji. Pri kraju serije, kad se ideje iscrpe, kad je ved svako voleo, mrzeo, vodio ljubav i varao svakog, kad je u najneverovatnijim kombinacijama prida ved odavno izgubila svaku logiku, kad su mrtvi vaskrsli posle zahvata estetske hirurgije na lieu, Pamela Ewing je u stvari sve to sanjala... sve postaje mogudno i sve su ideje istrošene; to je "sapunica". HILLJE: Isto to se dešava i s nama u zapadnoj Evropi kao društvu. SRBLJANOVIĆ: Da. Živimo u "sapunskom društvu"! Sve je to takode povezano s bogatstvom, noveem i vlašću. S bogatim ljudima i malim ljudima, normalnim. Govorim uglavnom o "sapunicama" osamdesetih godina s pričama o bogatim i moćnim ljudima, koji nisu kao ti i ja. Red je o igrama modi. Za Reganove ere je Amerika za Evropu bila bogata i modna, svako je jak i bori se protiv drugih. Odatle ta moda širokih ramena; "powerdressing 11 ... Ima tu velike razlike u modi. Bad kao i u našoj današnjoj perspektivi, ljudi iz Evropske unije su bogati i modni. Radaju se i kao bebe su ved modniji od nas. Odmah imaju bolje mogudnosti. Mogu u svom životu da dospeju mnogo dalje. Zauzvrat, ja sam ogranidena, podev od svog pasoda. Kad stignem na aerodrom, moram da stanem u red "ne-evropljana” i dekam. To su igre modi. A mi, mi dekamo u redu i dekamo i savesno nas kontrolidu. Kao zemlje koje dekaju svoj ulazak u zajednicu, ved jedanaest godina niko vide nije primljen. I one dekaju u redu, nadajudi se da de ih primiti, i podinju da se medusobno tuku za bolje mesto, svi protiv svih, bez srama i bez solidarnosti. Node, najzad, da budu pozvani na "party" gradskog krema: “Come on, can you invite me to your party, please!" HILLJE: Tih serija o superbogatima I moćnlma ovog sveta, kao osamdesetih godina, danas vise uopšte nema. Prlbližno u to doba, ostaci solidarnosti nestali su iz zapadnog društva I kulture. Više ne govorimo rado o socijalnim problem!ma i razlikama izmedu klasa. Skoro da je to tabu. Postall smo vrlo nenametljivi. SRBLJANOVIĆ: U Evropi, za razliku od Sjedinjenih Ameridkih Država, dak se modnici i ne raspoznaju, ne vide se. Mod je pod velom i skrivena, igre modi se ne odigravaju javno. KAMP-HASLER: Zauzvrat imamo Big Brothers: svako je zvezda, ljudi kao ti I ja "real life soap". SRBLJANOVIĆ: Taj "real life soap" je zapodeo osamdesetih godina, ali tada nije uzbudivao mnogo

sveta. Danas smo mi nova generacija. S tom neodoljivom potrebom da se javno svlačimo do gola. HILLJE: Na taj način da se svlačiš, pre je pronalaženje samog sebe pred kamerama koje snimaju. “Zloupotrebljavali su me kad sam bio dete I to bih voleo da mogu jednog dana da kažem na teteviziji", to Je upravo suprotno od načina na koji Leo sam sebe prikazuje na scent kao heroja. Dečaka i Dijanu tu mnogo vise pogada Big Brother. SRBLJANOVIĆ: Oni su, prosto, potrošači. A troše mnogo. Sve je raspoloživo. Ne vaspitavaju ih vise roditeiji. Ne mogu ih vise nadzirati, kao što je možda još bio slučaj s nama u detinjstvu. Televizija, mediji, muzika vaspitavaju ih, život, eto! To je i dobro i lose; danas se uči sa televizije, a ne vise iz knjiga. U nadem detinjstvu bilo je tako, ali ne toliko dovedeno do krajnosti. Dobro, i ja volim televiziju, ne mogu da zamislim život bez nje.Podinjem jutro paledi televizor. Bar se uvek nešto kreće i nisam obavezna da slušam, to je samo nacin da ne budeš sam. HILLJE: Ali Mayer i Muller su ostali u osamdesetim? SRBLJANOVIĆ: Da, potpuno. Život mogu da zamisle samo u okviru porodice. Ona je, pre svega, tragidni lik, nije udata, bedna malenkost, A drudtvo koje je okružuje svakodnevno joj govori: "Trebalo bi da voliš nekoga, treba neko date voli, treba da imad dete",.. Dakle, ona je nesrećna, zaista nesrecna, to je... KAMP-HASLER: ...camp? HILLJE: Leo Je uhvaćen u pakleni krug, uhvaćen u vreme vezano u čvor. Taj dan njegovog žlvota se neprestano ponavlja, sve dok ne prizna istinu o sebi: nije bio ni disident ni heroj. A on to priznaje Britti, novinaru. To je ideal mišljenja Prosvetljenja šezdesetosmaša. Nagrada mu je što najzad dospeva do svoje utopije Zapada. Cene ga. Svi doiaze do oslobođenog života, u skladu sa samim sobom, sve želje prijatnog i srećnog života se ostvaruju. Malo preteran happy-end. Veruješ li ti lično u tu utopiju? SRBLJANOVIĆ: Ne, apsolutno ne... ali jest... možda bih volela, na nacin “camp". Da se vratumo Leu: kad kaže istinu, to nikog ne zanima, niko nede da ga sluša. Ali u dasu kad se odvaja od svoje izmišljene priče, gubi deo sebe, što je za njega tragično. U stvari, šta je istina? Šta to ved znamo, šla se slaže ill ne slaže u procesu sedanja? U kojoj meri možeš biti siguran u svoje pamdenje kad se sećaš, kad prizivaš neku uspomenu? Dali se to zaista tako desilo? Ne može se tačno znati kako si preobrazio svoj identitet i sedanje na samog sebe. Dobro, odvaja se od tog dela svoje biografije i to prekida ponavljanje. Dobro, potom se prizemlji u to