Bitef

početka u istinskoj opasnosti da be gastric übiti. Zato se pretvara da je poludeo kako bi tim lukavstvom spasao svoj život. Mogućno da je Šekspir u Pra-Hamletu sledio takvu logiku radnje, ali je maio šta od toga ostalo u nama poznatom Hamletu. Tamo je Klaudije presrećan što će ga naslediti njegov bratanac; neka je mnogo toga trulo u državi Danskoj, ali Klaudije poseduje sve šta je želeo: Gertrudu i mob. Da Hamlet posle pojave duha nije ništa preduzeo, Poionije, Ofelija, Laert, Klaudije, Gertruda i Hamlet ne bi umrli nasilnom smrbu. U ovom komadu sve zavisi od Hamletove reakcije na nobni doživljaj, reakcije koja je u najvećem stepenu dijalektibka, što i odgovara njegovom celovitom bibu. Šekspir je ocu i sinu Hamletu dao isto ime (nasuprot danskoj i fjancuskoj verziji, u kojima je očevo ime bilo Horwendil), ime i Šekspirovog jedinca. Duh je ratnik koji je mogao poniknuti iz jedne islandske sage, ali je kraljevic akademski obrazovani intelektualac, student u reformskom gradu Vitenbergu, predstavnik jednog novog doba: susreću se dva Hamleta koji, osim imena, jedva da imaju nešto zajedničko. Duh očekuje od Hamleta da se kao mlada verzija svog oca dokaže, isto kao i mladi Fortinbras u vidu novog izdanja starog Fortinbrasa, Scena njihovog susreta je skroz-naskroz ironična: čini se kao da je suprotstavljen svet eda (starog nordijskog epa, prim, prev) i Montaigna, odnosno arhaična preistorija i era renesanse, efekat koji je veoma neobičan. Duh ne samo da se ne zove drugabije nego u "istorijskoj" verziji on čak nije ni Horwendil. Mnogo vise liči na Amleta iz danskog izvora: on je čvrst momak, bovek ratnik, ali pokazuje neverovatnu lukavost u pokušaju da svog obrazovanog sina usmeri u željenom pravcu. Šekspirov Hamlet je sasvim drugačiji od Hamleta Belleforesta i potpuno drukbiji od Šekspirovog PraHamleta. Kad je Šekspir 1601. sam igrao ulogu duha, na pozomici je stajao nasuprot jednom mladom čoveku koji je mogao biti Hamnet, njegov sin iz stvarnog života i koji je možda ođgovarao željenoj slid tog njegovog sina. Duh govori o svojoj ljubavi prema Gertrudi i mi odjednom shvatamo da je ovaj motiv, doduše, postojao i u starom izvoru, ali da tamo nije bio namenjen ocu Horwendilu, veb Amletu: ovog u toj staroj priči na kraju uništava njegova prevelika ljubav prema svojoj nevernoj drugoj ženi. Šekspir “brka” generacije i cela stvar postaje pomalo smešna: Hamlet iz 1588/89. postaje otac Hamletu iz 1600/1601. i u mladoj verziji se prikladno pojavljuje kao duh koji zahteva neodložnu osvetu, a zauzvrat dobija dugotrajni mučni danak u krvi, koji se proteže u nedogled, obuhvatajubi pet činova i oko četiri hiljade stihova. Kad je reb o duhu iz 1588/89, koga bemo zbog jednostavnosti ovde nazvati Horwendil, treba konstatovati da se on jednostavno vise nije uklapao u komad iz 1600/1601. Duh Horwendil je, po svemu što znamo, raspolagao veoma oskudnim rečnikom, njegov prodorni stalno ponavljani uzvik: "Hamlete! Osveta!" očigiedno je poslužio kao šala medu posetiocima pozorišta. Duh Hamlet nije smešna figura, on je Amlet, danski Herkul, podjeđnako lukav koliko i bezdušan. Upravo to je Šekspirova transcendentalna ironija što je ovom kralju Hamletu namenio ulogu oca najlnteligentnijeg lika iz celokupne literature. Nije pofreban neki istančan intelekt niti neograničena svest da bi se smaknuo Klaudije, a kraljevic

Hamlet zna bolje od nas da mu povereni zadatak ne priliči. Problem nije u tome što je nekako nakalemljen nekoj tragediji osvete, on bi, štaviše, poiagao pravo na celokupni duhovni prostor u bilo kom komadu. Najzad, takode su i stihovi koje Hamlet ne izgovara (oko dve trećine teksta) napisani zbog njega i mogli su poteći iz njegovog pera. Šekspir je ne samo 1601. već I desetak godina pre toga, priiikom izvodenja Pra-Hamleta, verovatno igrao ulogu duha, all pouzdano znamo da je u toj verziji komada ta uloga već postojala. Pretpostavlja se da je Šekspir tu ulogu priiikom prerade komada osetno sažeo; duhu ni u prvoj verziji nije pripao neki veći značaj kao ni u drugoj, jer su funkcije koje je ispunjavao uveliko postale svojstvo Hamleta. Svakako da duh nikad nije bio neka veličina koja bi dominirala u komadu; Šekspir je bio ono što bismo danas nazvali "karaktemim glumcem" i on se nikada nije ozbiljno bavio glumom u toj meri da bi sebi poverio neku glavnu ulogu. Zbog čega je igrao duha? Očigledno se specijalizovao da glumi starije muškarce. Pouzdano se, doduše, zna samo za dva takva nastupa: osim duha Hamletovog oca, igrao je starog Adama u drami Kako vam drago. Daji je možda imao nekih ličnih razloga? Hi, kako shvatiti to što je Šekspir svog sina nazvao po Amletu od Belleforesta, odnosno po "zelenom čoveku Hamletu", kako ga nazivaju u engleskom folkloru? Kad je Šekspir bio dete, jedna mlada žena po imenu Kate Hamlet, ili Hamnet, udavila se u Ejvonu kod Stratforda, verovatno zbog ljubavnih jada. Može se, naravno, špekulisati o mogućnoj vezi sa Ofelijom, ali teško se može uspostaviti veza sa Hamnetom Šekspirom - istovetnost imena je naprosto slučajna. Unekoliko se može objasniti da je sin dramatičara dobio ime po Šekspirovom prijatelju Hamnetu ili Hamletu Sadleru, ali to ništa