Bitef

ne menja u pogledu binjenice da je onaj engleski Hamnet/Hamlet, eto, nosio ime legendarnog Amleta, I to svakako nije bilo nepoznato mladom bibliofilu Šekspiru. Amief je bio veoma popuiaran, njegova lukavost poslovibna, svakome je bila poznata priba o tome kako je izigravao iudilo i kako je trijumfovao nad svojim neprijateljima. Dali je Pra-Hamlet uopšte bio tragedija? Da II je princ zaista morao umreti ill je tek u drugoj verziji platio životom za apoteozu svoje intelektualne svesti? Amlet iz predanja, o kome nam govori Belleforest, ženi se kberkom kralja Britanije i zatim sveti oca übivii strica. Time je u izvesno[ meri postao britanski heroj, pa se može pretpostaviti da je Sekspir, pišubi prvog Hamleta, katkada pun nade, pomišljao na svog sina koji je tada imao tri ili betiri godine. Kad je nastao nama poznati Hamlet, Šekspirov sin Hamnet je veb betiri godine bio mrtav i svakako da se u komadu ne javlja duh jedanaestogodišnjaka. James Joyce u tom pogledu, doduše, ima unekoliko drugabije mišljenje: za njegov iik Stephens Daedalusa u Ulisu, Danac Hamiet i Hamnet Šekspir su blizanci i, sledstveno tome, Šekspir koji glumi duha otac je svog najpoznatijeg lika. Postavlja se, medutim, pitanje da li je duh autor komada? Šekspir veoma promišljeno, ako ne i podmuklo, opisuje oca i sina kao dva potpuno razlibita karaktera. Za kralja Hamleta znamo da je bio veliki borac i ratni heroj. Izgleda da ratoborni otac nije posedovao nijednu osobinu koje tako uobljivo zapažamo kod kraljeviba. Kako je mogubno da se iz veze starog Hamleta i Gertrude radio takav intelektualno orijentisani sin, koji ispada iz svakog okvira, bak i iz okvira Šekspirovog komada? Kraljevib Hamlet ne nalikuje ni ocu ni stricu, otimabu prestoia. U liku dvorske lude Yoricka, Šekspir svom Hamletu dodeijuje vaspitaba, koji bi u izvesnom smislu mogao bit! njegov poobim: kraljevib je i neumorna luda - samo ga jedan korak deli od najopasnije lude Jaga u Otelu. Ne znamo da li misteriozni prelazak iz betvrtog u peti bin zaista predstavlja Šekspirov oproštaj od mladosti, ali svakako da time izgovara poslednje zbogom Hamletu iz njegovih mladih dana. Ime Amlet potibe od jedne stare nordijske rebi koja oznabava maloumnika ili ludaka koji, služebi se lukavstvom, izigrava maloumnika. Od “budesnog biba" u koje se Hamlet pretvorio, ništa nije preostalo posle scene na groblju, a veb u toku te scene nazire se da se ludilo pretvorilo u intenzivnu ironiju prema grubim slikama smrti. Zbog bega je Šekspir uopšte stvorio epizodu na groblju u kojoj se u igru ukljubuje Jorik, ali koja ni na koji nabin ne unapreduje radnju komada. U Hamletu, koji je možda poslednji put preraden tek posle smrti Šekspirovog oca u septembru 1601, godine, preovladuje najdublje elegibno raspoloženje, Možda je žalopojka zbog gubitka Hamneta i Džona Hamleta, koja se razleže kad Horacije opiakuje Hamleta, upravo ono što nas toliko dime. Zagonetka Hamleta i Hamleta povezana je sa žalošbu, koja je takođe zastupljena u procesu prerade, jevizije komada i možda je baš zbog toga što je ta revizija bila Šekspirovo posmrtno delo, to bio njegov nabin da ožali sopstveno ranije ja. Možda je on tada, kad mu je bilo trideset best godina i kad se vratio predmetu Hamlet I time svojim pobecima dramskog pisca, osetio da teži da dosegne vrhunac; svi njegovi talent! su se izgleda slili u jedno kad se ponovo latio svog dela kako bi ga uz jedinstvenu

pokretačku snagu nanovo stvorio. Sa Hamletom iz 1600/1601. Šekspir je postao sopstveni preteča: ne prerađuje samo Pra-Hamleta već istovremeno sve šta je do tada napisao. i drama u drami Hamlet još jednom je ušla u proces prerade: u svom drugom naletu Sekspir stvara nešto što kao poćetnik nije bio u stanju i u peti čin dovodi na pozornicu protagonistu, čiji se odnos prema Hamletu iz prvog čina tačno podudara sa odnosom između njegovog autora i PraHamleta. Hamletovo preispitivanje sopstvenog ja potiskuje težnju za osvetom. Jedina osveta koja nešto znači u ovom komadu jeste ona koju je Nice, teoretičar preispitivanja sopstvene iičnosti, nazvao osvetom volje za određeno razdoblje i za vreme koje je prošlo. "Tako sam hteo!", ovaj oslobađajući izraz volje Nice je mogao naučiti od Šekspira. Nijedno Ničeovo saznanje, međutim, nije toliko šekspirovsko kao što je ovo: "Čemu tolike reči, to smo takođe već prevazišli. U svem tom zborenju se krije delić prezrenja". To je Hamlet, onakav kakav zaista jeste, Ostalo je ćutanje; govorenje znači razdraženost, izdaju, nemir, patnju i nanošenje patnje drugima. Ne postoji "pravi" Hamlet isto tako kao što nema "pravog" Šekspira: Hamletov Ilk je isto kao i njegov autor veliko ogiedaio u kome uvek moramo da vidimo samo sebe. NICOLAS STEMANN, reditelj Rođen je 1970. u Hamburgu. Studirao je režiju na MaksRajnhardt seminaru u Beču I u institute za pozorište, muzički teatar i film u Hamburgu kod Christofa Nela I Juergena Flimma, Za vreme studija radio je kao pijanista u hotelima I restoranima; između 1995, i 1999. učestvovao je kao pevač i gitarista u raznim bendovima i, pored ostalog, na manifestaciji "Muzika za sye“. Još u toku studija radio je prve režije. Njegova Grupa "Šteman" je gostovala sa nezavisnim predstavama na raznim, takođe i internacionalnim mestima predviđenim za igru - pored ostalog sa Teror-trilogijom: Antigona, 1997, Caleb. Igra zastrašivanja, 1998. I Leons I Lena , 1999, ill sa Zombi 45 - bas svlra Adolf Hitler, 1998. U ciklusu natemu “Šizofrenija I karijera" režirao je Fieskova zavera. Klavigo. Fabrlka mašina NIK, 1999, Dolarska princeza, 1999. u teatru Schauspielhaus Dusseldorf i Geteov Torkvato Taso u Schauspielhaus Bohum. Takode je übestvovao u režiji Vertera zajedno sa Filipom Hohmerom, drame koja se od 1997. izvodi na festivalima i u raznim pozorištima. Ostali Štemanovi radovi su, pored ostalog, nastali u Teatru Bazel, gde je režirao komad Prosto neodoljivo Breta Eastona Ellisa 1998. i u Deutsches Schauspielhaus u Hamburgu, gde je režirao komad Death Valley Junction Alberta Ostermaiera koji je premijerno izveden 2000. U Bazelu je takođe prikazao Sartrove Prljave ruke (2000), kao prvu predstavu u nizu u okviru kojeg će se posvetiti razračunavanju sa fundamentalizmom i realpolitikom I, u vezi s tim, posfavlja I svog Hamteta u Hanoveru. Taj tematski krug trebalo bi da se završi u maju projektom Ja I politika na Pozorišnim danima u Frankfurtu i koji će obuhvatiti tri kratke predstave; Joška Fišer, Horst Maler I Fridrih Merc. U pripremi su I novi Štemanovi "exit only" kratki projekti.