Bitef

Teatar kao ritual secanja Za Maju, Sanju, Bebu, Jugoslava i Jadranku U junu ove godine bilo je petnaest godina rada DAH Teatra, Ziveti teatar i to specifican teatar laboratoriju proteklih petnaest godina bioje izazovi privilegija. Nas teatar se razvijao i rastao kroz godine cepanja nase zemlje, godine ispunjene teskim istorijskim i politickim dogadajima, koji su ostavili duboke oziljke. Svet se takode menjao i uporedo sa cudesnim otkricima u oblasti nauke i tehnologije, velikim umetnickim delima i dogadajima, desavali su se ratovi, genocidi, migracije citavih naroda i destrukcija koja je pócela da poprima globalne razmere. Sta jedna mala pozorisna grupa moie da uradi и odnosu na ove gigantske dogadaje? Da li su ove godine mog zivota potpuno posvecenog mom pozoristu mogle da budu drugacije provedene? Da li sam mogia da budem u nekoj drugoj zemlji, radeci nesto slicno u nekim boljim uslovima, laksim okolnostima? Da li sam tokom ovih godina mogia da zivim neki drugi zivot, mogia da stvorim svoju porodicu, obezbedim sebi sigurniju egzistenciju, reziram u velikim teatrima gde bih bila reditelj a ne i organizator, menadzer, sekretarica i jos toliko toga drugog sto rad u mom pozoristu zahteva? Da li sam mogia da radim nesto potpuno drugo i budem neka potpuno druga? Kao u pripoved Karen Blixen gde glavna junakinja svakih par godina potpuno menja svoj identitet i svoj nacin zivota i u svom jednom zivotu zivi desetine razlicitih. Ili kao u tekstu koji je Gavrilo Princip napisao na zidovima svoje celije, tekstu koji smo kasnije koristili ujednoj od predstava DAHTeatra:„Voleo bih da sam ziveo neke druge zivote. Da sam bio mornar na malom brodu prema Braziliji. Mudrac u planinama Himalaja, vlasnik bara u lud gde bi me jutrom budile sirene brodova i sunce nad morem... Voleo bih da mi se sada rada dete.,.?" Pitanja koja se nuzno namecu i love me u nekim trenucima kada je tesko, kada se ne nazire resenje nekog tekuceg problema. Kada sumnjam u sve oko sebe a najvise u sebe samu. I verovatno Ы odgovor na sva ova pitanja mogao da bude potvrdan. I verovatno bi sve te razne egizistendje mogie da budu dobre. Iz tog obilja mogucnosti izabrala sam bas ovu jednu, znaci radi se о izboru. Kako proziveti ovaj tren koji nazivamo zivotom, momenat izmedu udaha i izdaha? Ili kao u zen pria momenat izmedu odlaska po vodu na zahtev ucitelja i donosenja te vode, momenat u kome se prozivi citav zivot. Rad tj. zivot u DAH Teatru dozivljavam kao neprekidno brusenje, kao ciscenje od svega nepotrebnog. Pre svega brusenja same sebe a zatim i mojih kolega i koleginica. Tezak i bolán posao koji uloga reditelja zahteva. Koji se uglavnom placa konstantnom iritiranoscu mojih kolega, periodima tenzije I nesklada , protiv кода se bum citavo moje bice. Privatno, kao i vecina ostalih ljudi i ja zelim da budem voljena, da se dopadnem, da se ne zamerim. Medutim, da bi na kraju tog dugog i kompleksnog procesa, koji rezultira predstavom, ugledali na momenat sjaj izbrusenog kamena ili probali „vino" koje se dugo destilovalo, ja svesno uzimam ulogu reditelja koji trazi, ne pristaje na laka resenja, ¡ritira, nareduje, ide protiv zajednickih navika, inercije, precica, da bi u jednom trenutku svi bili nagradeni. Da li je ta nagrada predstava? Ili je ta nagrada mogucnost zivljenja trenutka sada i ovde, bez ostatka.Trenutka koji moie da pobedi sve teske momente unutar nase male zajednice ili spoljnjih okolnosti koje su u nasem slusaju bile okolnosti zivota u zemlji koja prolazi kroz rat i destrukciju. Ili je to mogucnost kreiranja pararelne realnosti, prostora koji omogucava secanju da zivi u punom dostojanstvu. Secanju koje daje mogucnost da se istina opet cuje, da se da glas onima koji se ne cuju bilo zato sto vise nisu medu nama ili zato sto su im glasovi utisani usled raznih okolnosti. I da se na taj nacin uradi„poravnanje" kao sto bi rekao cuveni psihoterapeut Bert Helinger i da se uspostavi narusena ravnoteza . Prostor koji kreiramo kroz nas rad je istovremeno vrlo konkretan , fizicki prostor i virtuelni prostor koji se proteze preko fizicke egzistencije. Koji cini da taj trenutak, kada sve stane, kao u Cehovljevim dramama, trenutak u kome „prolaze andeli" a koji se naziva mojim zivotom, zivim sa punom svescu i dostojanstvom.

Dijana Milosevic