Bitef

INTERVJU - ANDREJ MOGUÙ Vi planìrate trllogiju prema dellma Sase Sokoiova? Mozda. Kad sam pravio Skolu za budale tako nesto nisam planirao. Ali sada, posto sam rezirao drugi román Izmedu psa I vuka, svakako bi bilo loglcno da se stavi na scenu I treci - Palisandrija. (Kad ce to da se desi, ne znam - mozda kroz godinu, mozda kroz deset godina). Da li je Sasa Sokolov vìdeo vasu Skoluza budalel Nije. Ne mogu da se sretnem s njim, i to je posebni misticni problem. Nabavljali su mi telefone, upoznavao sam prijatelje, angazovao petrogradsku i moskovsku agencìju autorskih prava... U moskovskoj su ml rekli da je taj pìsac umro, da nema naslednike I da niko ne poseduje njegova autorska prava. Takav je bio zvanican odgovor. Blìski prijateiji takode mi nisu mogli pomoci oko susreta. Mozda je to moj licni problem, jer ja svim sreem zelim da upoznam tog coveka. Mozda je problem u tome da Sokolov (opet prema nagadanjima) posiednjih deset godina pise novi román i zato je otisao u jos dublju ìlegalu. Po tome mije tako veoma blizak ¡jasan - ne samo estetski, vec I eticki.

Katarina Vasenjina

IZOPACENI FORMALIZAN PREDSTAVE „IZMEDU PSA IVUKA" Nova predstava Andreja Moguceg Sredinom novembra (2005. g. - prim, prev.) na sceni pozorista Udruzenje glumaca Taganke predstava Izmedu psa I vuka reditelja Andreja Moguceg otvorila je VII Pozorisni festival NET. Na pocetak se cekalo citav sat, sto je zamorilo publiku, ali ninnalo nije dekoncentrisalo glumce petrogradskog Formalnog teatra. U ievom uglu scene nekako se smestllo nekoliko nezgrapnih, mutnlh tlpova... Jedan svira harmoniku, drugi nesto mesi ogromnim tuckom u velikom avanu, visine coveka... Nije da tesava neki vazan domacinski posao, vec - onako... Treci, kojl se razbaskario na proscenijumu u suprotnom uglu, nesto polako govori, kao neki recitativ... Ito nekoliko recftoje sve sto je u predstavl ostalo od teksta Sase Sokoiova. Tipovi, kao da su Rusi, all nekako dosta lice na nekakve srednjovekovne junake, kao da su zaista sisli u nasu rusku nedodiju, u nasu sabornost neposredno sa piatna Petera Breugela Starijeg. Predstava prema romanu Sokoiova, u pozorlsnoj biografili Moguceg druga je po redu (tako da reditelja cesto gnjave pltanjem kad ce se pojaviti njegova Palisandrija ) - ta predstava kao da je nesto neprirodno: tekst Sokoiova je lepljiv, kao iz muija, zaglibis li se - udavices se... Prostor kod Moguceg je, mora se priznati, odgovarajuci: samo sto se scena potpuno otvori, odozgo se spustaju mnogobrojni, raznorazni predmeti. Tu su ¡„ruske valjenke", i cizme, i gigantske varjace, i slike - fotografie... gde god da krenes zakacis se NI rukom ili nogom... zakrcena, zapustena svakidasnjica... U jednom trenutku, kad na improvlzovani ekran padne sledeca blistava projekcija, na sceni se pojavljuje naredni neugledni tip safenjerom u ruci. Jaka svetlost fenjera usmerava se na video-projekciju koja postaje bleda i nejasna. Smisao je jasan: postoje situacije kad svetlost ne cini sve jasnijim, vec naprotiv, zasenjuje smlsao.Tako cerno i mi da boravimo izmedu psa I vuka u nejasnoci sutona. Slike Breugela se pretvaraju u crtace sa pokretnim klizacima, kojl razmahuju rukama na sve strane, pa sve to deluje kao pravi pogled kroz prozor, napolje... vanvremensko... u gradu, na vodi, sred rita... je li sedamnaesti ili dvadeseti vek, da 11 je Petrograd Ili je Amsterdam... Narod je svuda neotesan. Ondeje-zivot, onde je - smrt.Teatar Moguceg je misteriozan, slojevit. Dole - sneg, dete prolazi na sankama, a gore, na krovu nekog zajednickog stana - obitavalista, stavlja sebi omcu oko vrata, neko, kome se zivot smucio, Pa jos, skije, klizanje, neosredno na sceni. Svaka scena ima sopstveno ime, pa se ono projektuje na ekran. Ova scena se zove: klizanje na tankom ledu. Sta je tu ostalo od Sokoiova? Ostao je - mit. Znaci, nije se izgubio Sokolov, Za zgusnutost teksta „odgovara", jemci zgusnutost pozorisnih likova. Poznato je, da je pre desetak godina Moguci potresao Evropu i docekivali su g'a ushiceno, kao sjajnog predstavnika novog petrogradskog talasa. Za minule godine on se navikao da odigrava premjere u Evropi, ustvari, da jednostavno daje predstave u Evropi. I sada ga vec predstavljaju kao licnost novog evropskog pozorista. Eto, desava se, da tacka gledista menja sve. U inostranstvu, kad su Mogucem pruzali sansu da daje predstave na otvorenom, nije imao ravne sebi I pravio je grandiozne spektakle, gde je übaclvao I viteske turnire, I vatromete... Posto se vratio u tradicionalnu pozorisnu„kutiju", on ipak nije sasvim prekinuo svoje„ulicne" navike: njegov glumac se segaci kao ulicni zabavljac- primeti knjigu u ruci neke zene u gledallstu, dotrei, otme joj knjigu, poigra se njome i vrati... Prizemno nevidljlvlm koncem vuce za sobom uzviseno, a bogomposlato uzviseno zacas se vrgne u blato. Scenu silovanja, grupnog seksa, reditelj resava kao istancanu baletsku tacku, a sa covekom skinutim sa omee, bakeu se ко nespretne budale... Mora se reci daje petrogradski stil vise„izopacen", ali i vise ukorenjen u kulturu. U njemu je glavno - ne izgovoriti ree, vec je preobraziti, dati joj formu. Nije slucajno to sto se teatar Andreja Moguceg i naziva Formalni.

Grigorij Zasiavski