Bitef

Seosko klizaliste, siluete na klizaljkama, surova zima (román pocinje opravo opisom slike), ona je animirana i sluzi kao pozadina scene (zavesa sa van Eycka skrenuce paznju na sebe u finalu i bice odraz beskonacnog eha vremena). Osecanje nepouzdanosti postojanja. Sivilo zarobljene svesti, prolaznost vremena i ontoloska neodredenost mesta - to su junaci predstave. Verovatno, jedino kroz stanje vecitog mamurluka, tamnih senki, scenografiju a la marche des pusec, buvljak, tuzne ruske pesme, muzicku avangardu Leonida Fjodorova, nezne flamanske boje, teatar moie da prenese stanje„izmedu psa i vuka"-te predosvitne säte kad jos„nista iz sveta sto nas okruzuje nije steklo svojstvenu mu konkretnost". Oznaceni glavni junak Hija prema karakteristikama svojih zanimanja - lovac, a u stvari lutalica, mucenik, lutajuci hodocasnik, taj ilija - voli! Voli zivot skroz-naskroz, smrtno voli a i posle smrti, devojku Orlnu, drumsku k...u se, koja, padajuci iz greha u greh, pretvara u mucenicu Mariju i umire od krvoliptanja. Zbog nje Ilija dospeva pod tockove brzog voza i postaje invalid i neprimetno ustupa mesto alter egu pisca - Puskinu, Brodskom, Homeru, Arseniju Tarkovskom, koje Sokolov podrazava u poetskim delovima romana. Za scenskog lliju Moguci bira jednog dvojnika - Puskina (rukovoden epitafom Puskina: „Ja volim prijateljsku lai / od druga casu vina / u doba ono sto se zove / med psom i vukovima"). I bas u fraku I beiim caksirama Ilija umire, zatrpavan pahuljastim snegom, na crnom klaviru. Za grandioznu zamisaojeste pomalo primitivno, all ideja о predstavi unutar dve slike, „vadi" neukus tinaia. Samovoljno i preuranjeno übrajanje llije u obliku Puskina и panteon umrlih genija, mogio bi se tretirati kao drskost, da nije uocljivo da se voljom piscevom i fantazijom reditelja sve odigrava u raju i druzina invalida u Flamanskom Priitiiistu, jeste, u stvari, personalni model raja. Onda i pokretanje vremenske masine u predstavi postaje opravdanojer u Svetom pismu pise da ce se nebesa urolati kao svitak. Ako se vreme i prostori mogu „urolati" voljom Bozjom, onda ljude i dogadaje za koje nam se cini da se naiaze u razlicitim vremenima i epohama, deli samo debljina pergamenta. Zahvaljujuci predstavi mi mozemo da putujemo tragovima crvotocine u starim knjigama. Da saljemo predsednika и XV vek, u sliku Flamanca van Eycka, da se sami nastanimo na platnu Breugela Starijeg i da uzivamo zivot, susretajuci svoje rukovodioce samo na znacajnim medunarodnim umetnickim izlozbama. Neshatljivo je da je tako nesvakidasnja i smesna predstava data Nacionalnom pozoristu u Nici, a ne Rosijskom akademskom teatru„sa stubovima". Mnogi bi dosli. Priitiiistu (Itil je staroturanski naziv Volge), u isto vreme je I unutar slike Petera Paula Breugela Starijeg Lovci na snegu (1565).