Bitef

127

director at the KongeligeTeater in Copenhagen. 1992-98 artistic and managing director of Malmö Dramatiska Teater ( the city theatre). 2002-08 artistic and managing director of Dramaten in Stockholm. Founder of "Ingmar Bergman International Theatre Festival" in Stockholm and its first artistic director opening the festival 2009. Vice president of U.T.E. 2007-08 till Dramaten left the organisation. One of the initiative takers for the new European theatre network, Mitos2l which includes, among others: Düsseldorfer Schauspielhaus, were he is going to be artistic director starting February 2011. Slavko Milanović TRAGIČNA VEDRINA BAHANTKINJA Za Euripidove Bahantkinje Jan Kot u studiji Jedenjebogova, jednojod najpotpunijih о ovom komadu, kaže da „ni jedna od sačuvanih grčkih tragedija nije do te mere zasićena religijskim predstavama" i da se Euripid u tom delu „razmeće" svojom erudicijom, pokazujući ponovo da je jedan od najobrazovanijih Helena svog doba. Osim osnovnog mita о Dionisovom rođenju od Zevsa i Kadmove kćeri Semele, koji je neposredno povezan sa radnjom ove tragedije, Euripid je, prema Janu Kotu, na mnogim mestima aludirao na brojne druge varijante mita, pa čak i na istorijske podatke о dolasku Dionisovog kulta u Grčku. A pošto je Dionis bog koji, prema Plutarhu,„podleže stalnoj promeni svojih bića" (zbog toga ima celu listu različitih imena) stvari se još vise komplikuju. Reditelj Stafan Valdemar Holm je tekst oslobodio najvećeg delà tog mitološkog materijala. To je razumljivo, pre svega zato što savremeni gledalac nema potrebnog znanja о komplikovanoj mitološkoj građi. Odluci reditelja išao je na ruku i sam mit, ne samo zbog bezbrojnih varijanti nego i zbog Dionisovog „srodstva" sa ljudima.Taj, kako Euripid kaže,„ljudima najmiliji i najstrašniji bog", u samoj je čovekovoj prirodi.„Dionisov mit je istovremeno i genetički i kosmički... Mit govori о čovekovoj dvojnoj prirodi. Ljudi su nastali iztitanskog pepela. Ali Titani su, pre nego što su pretvoreni u pepeo, pojeli Dionisa, Duša zarobljena u telu je dioniska supstanca koja je preživela u čoveku"( Jan Kot). Kako bi rekaoTiresija u Bahantkinjama,„dosta (ovog) boga je ušlo u čoveka". U to možemo i danas da se uverimo. Šezdesete godine prošlog veka pokazale su„najmiliju"stranu čovekovedioniske prirode. Kao na nekim produženim dionizijskim svečanostima (u antičkoj Grčkoj su trajale šest dana), celu deceniju je planeta igrala i pevala, predvođena„decom cveća" kao modernim bahantima. Svoje drugo, strašno lice, Dionis je pokazao u posledicama koje su se mogle videti u vijetnamskim zlodelima ili masakru Čarlsa Mensona. Valter Kaufman u studiji Tragedija i filosofija kaže da„tragediji doprinosi nepopustljiva jednostranost oba protivnika, Penteja i Dionisa. Poetska silina Bahantkinja sadrži simboličku snagu neverovatnog zaključka: razborit strah od strasti postaje požudan, a čoveka slepog za ogromnu lepotu iracionalnog iskustva uništavaju oni koji, odričući se razuma, uživaju u slepilu svoje mahnitosti". Karl Gustav Jung kaie da je ta unutarnja borba još jača u savremenom čoveku i govori о „apolonskom i dioniskom" kao psihološkim tipovima:„U civilizovanog čoveka zaprečeni porivi su strahovito razorni i mnogo opasniji od poriva