Bitef

primitivnog čoveka koji donekle daje neprestanog oduška svojim negativnim porivima. Bahantkinje možemo smatrati klasičnom ilustracijom ove pojave. Agava i ostale Bahantkinje koje čereče njenog sina Penteja nisu varvarke nego hipercivilizovane rugalice veri, koje Dionis kažnjava tako što njihovu mahnitost čini krajnje zverskom". Stafan Valdemar Hoim je na probama podsećao glumce na to da su Bahantkinje u prve dve trećine delà komedija, a u poslednjoj surova tragedija (takva da je Euripida Aristotel proglasio „pesnikom onoga što je u najvećoj meri tragično"), Uporište za takvo razumevanje je u samom Euripidovom postupku. Kako Holm kaže, „zabavni delovi postoje upravo da bi tragediju na kraju učinili još strašnijom". Nema nikakvog paradoksa u toj tvrdnji - i drugi tragičari su pribegavali dramskoj ironiji i komičkim situadjama i dijalozima, a u nekoliko slučajeva, Eshilove, Sofoklove i Euripidovetragedije se ne završavaju nesrećno. U vreme dok je bila na vrhuncu i, kako kaže Miloš Đuhć, biia „najlepši cvet helenske kulture", tragedija je predstavljala afirmaciju „volje za život". Nice govori о vedrini,

128