Bitef

56

INTERVJU SA REDITELJEM Možete li mi nešto reći о svom umetničkom razvoju, ko su vom omiljeni filmski ili pozorišni reditelji, čija je estetika uticala na vas? KM: Ja sam dečak iz provincije i pošto sam iz male varoši, tamo nije bilo pozorišta, ali imali smo filmski klub. I kad mi je bilo četrnaest ili petnaest godina, kada se u meni razvila osećajnost, najpre me je najviše impresionirao Bergman, a nešto kasnije Fasbinder. Oni na mene tada nisu uticali kao filmski stvaraoci, ali su me nadahnuli kao ljudska bića. Kasnije, u ško li, najpre sam pokušao da ostvarim uspešnu likovnu karijeru, ali sam brzo otkrio da crtežom ne mogu dovoljno da se izrazim, pa sam otišao u glumačku školu na četiri godine a tek kasnije se prihvatio režije. Za sebe mislim da sam filmski stvaralac. U pripremama za vaš komad i ovaj razgovor mnogo sam proiitao о deiaku kojiJe čudovište. Ali sada, pošto sam да video, više да tako ne doživljavam. KM: Ko odlučuje о tome ko je čudovište? То se svuda postavlja. U knjizi Meri Šeli to jeste čudovište, ali je potpuno nevino iako übija. Ja se od samog početka solidarišem sa čudovištem. To je promena paradigme. U njenoj knjizi postoji samo jedan stvaralac koji je naučnik, i u vezi je sa beskonačnošću. U mojoj koncepciji stvaraoci su majka i otac i stvaranje je nešto što je svima znano sa izvesne tačke gledišta. Stvaranje deteta samo po sebi nije dovršen čin. Morate ga i negovati. Otac i majka su oni koji su odgovorni. U našoj priči majka ne želi da promeni svoj život rad i deteta. Osećao sam duboko razumevanje za čudovište. Sproveli smo neka istraživanja u dečjim domovima i sedamdeset procenata dečaka i devojčica žele da upoznaju svoje prirodne roditelje. Čim sam pročitao knjigu, bilo mi je jasno da je moje čudovište mali dečak, pomalo kao Tadzio u romanu Smrtu Veneciji Tomasa Mana. Ima li и vašem čudovištu nečeg mađarskog? KM: Dubina siromaštva je mađarska. Mislim da se to bolje razume u Istočnoj Evropi. Ali, uopšteno govoreći, to je izrazito univerzalna priča. Želite li da publika doživi пеки vrstu katarze? KM: Ako komad funkcioniše, publika bi trebalo da oseti tako nešto: jeste übijao, ali bio je nevin.To je paradoks koji takođe otkriva nešto zastrašujuće о svetu. Sve vreme se bavim sasvim klasičnom dramaturgijom. Ja zaista neverujem u postmoderno pozorištei nedivim mu se. Publika je previše osećajna i strastvena za tako nešto. Ljudi dolaze da vide dobru priču, a pronaći dobru priču veoma je teško.