Bitef

67

i autentičnog saosećanja...„Ja ne učestvujem u ratu. A ipakje to moj rat." Svedok vise ne drži pornografa na odstojanju. U nekom trenutku slika pogubljenje žena i dece, u onom što se nekad zvalo Jugoslavija. Još misli da ne učestvuje u ratu. On intervjuiše i slika. Posmatra i beleži. Ne bira jednu ili drugu stranu. Sve dok ga ne nateraju da učestvuje. Mora da izabere.Tu su majka i dete, neko od njih bi mogao da preživi. U ruku mu stavljaju pištolj. Ovog puta, kad pritisne, neće zabeležiti žrtvu nego stvoriti žrtvu. Izbor je na njemu. Mora da izabere. Übija majku.To je postao njegov rat. Zauvek. 3. Svaka tragedija je porodična tragedija. I Grci su to znali. Grčka mitologija je drevna sapunica. (...) Porodične veze i prisni odnosi uvek su bili tema komada Jana Lauersa. Najviše mu se dopada da istražuje napetosti unutar malih zajednica. 4. nešto između bajke i tragedije, između naivne price i neizrecivog bola. Lauers je tokom godina postigao "nepodnošijivu lakoću" pisanja i režije: lakoća je potrebna da se započne govor о nepodnošljivom. Za sebe i svoje glumce stvorio je sredstvo pomoću kojeg se može uhvatiti ozbiljnost postojanja u prolaznosti trenutka na pozornici. Njegov rukopis je jedinstvena mešavina dubine i banalnosti,sitnih ljudskih briga izmitske Perspektive, biografskih (ponekad autobiografskih) anegdota i refleksija о glumi, osećajnoj bliskosti i intelektualnoj udaljenosti, intimnih sukoba i sveobuhvatnih svetskih događaja. Njegovi komadi se kreću po napetim nervima našeg doba izobličenih sumnjom i nesigurnošću. 5. Politika je umetnost pregovaranja. Oplakivanje je suočavanje sa neizrecivošću patnje. Politika je rasprava i dijalog. Oplakivanje je beskrajan monolog, dijalog sa bogovima koji ne odgovaraju. Oplakivanje podseća na ono što politika hoće da zaboravi ili navede druge da zaborave. Oplakivanje je oblik antipolitike mada se uvek može absorbovati i mobilisât! u obliku grandioznih spomenika i javnih komemoracija. (...) Grčki polis je oplakivanje doživljavao kao preterivanje kojem treba zabraniti pristup kako zvaničnom grobištu tako i političkoj agori. Oplakivanje je podlegalo strogim pravilima da bi se izbegao haos. Grad pun stanovnika koji plaču destabilizovao bi politick! poredak. Oplakivanje je našlo utočište u pozorištu i tragediji, koji pokazuju i njegovu veličanstvenost i njegove krajnosti. Ako je politick! rod muški, oplakivanje je žensko. I suze ižene držani su van političke rasprave, Ali na pozornici, ono što je isključeno, vratilo se u sumanutom i razornom bolu Medeje, Antigone, Klitemnestre, Elektre, Kasandre i drugih. Ono što one izražavaju je"preterano"i ne može se zadržati unutar političkog diskursa građanina.„Gledaocima grčke tragedije obraćalo se, pojedinačno i kolektivno, manje kao članovima političke zajednice a vise kao onima koji pripadaju sve-osim-političkom zajedništvu ljudske rase ili, da upotrebimo njeno tragično ime, rase smrtnika". (Nicole Loraux). Između vrste govora kojim se namerava izraziti sve i jecanja koje nema reči, Lauers je razvio umetnost pevanja. Grupa koja peva i koja se intenzivno pojavljivala u nekoliko komada, bliža je grčkom nego Brehtovom horu. Nije reč о didaktičkoj disocijaciji, već mnogo više о saopštavanju kolektivne emocije.„Mi smo mali Ijudi velikog srca",svi pevaju na kraju predstave, lli, kao što čujemo u Song of the Melting Man:,, Bilo me je tu, a sad me nema / moglo je bolje, šta je krenulo krivim putem?„Na to pitanje nema odgovora. Možemo samo da ga međusobno postavljamo i pokušavamo da izgradimo što čvršću jelensku kuću.„To je prava umetnost".