Borba, Jun 22, 1992, page 13

BORBR 57 DRUSTVO PONEDELJAK, 22. JUN_1992. GODINE | Ž

MINISTARSTVO INOZEMNIH POSLOVA HRVATSKE TVRDI DA JE VOJNI PAKT TUĐMAN — IZETBEGOVIĆ — DEZINFORMACIJA

Kad potpredsjednik voli rat

Iako Ministarstvo inozemnih poslova Hrvatske poriče da ova Republika gomila

trupe na granici prema BiH i da voj

ni savez sa BiH nije potpisan, potpredsjednik

hrvatske Vlade dr Zdravko Tomac u tjedniku „Globus“ tvrdi da su Tuđman i Izet-

begović sklopili ratni pakt...

Reagiranjem Ministarstva inozemnih poslova Republike Hrvatske kroz saopćenje da su netačne informacije u nekim medijima (spominju se vijesti CNN, Rojtera, neki izvjestitelji sa sjednice talijanskog parlamenta) da Hrvatska gomila trupe na granici BiH, kao i one da su Tuđman i Izetbegović potpisali vojni savez, saznala je indirektno i hrvatska javnost o tom kako se u dijelu svijeta gleda na najnovije odnose između Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Naglašavajući da su spomenute tvrdnje dezinformacije, hrvatsko Ministarstvo inozemnih poslova istovremeno upućuje na zajedničku izjavu predsjednika Republike Hrvatske i Predsjedništva BiH, Tuđmana i Izetbegovića od 15. juna, te izjavu predsjednika Izetbegovića od 16. juna datu u Sarajevu na konferenciji za novinare.

Šta je potpisano

A, u toj izjavi (Tuđman-Izetbegović).u tački tri — da podsetimo — doslovce piše: „Republika Hrvatska podržava napore Bosne i Hercegovine za očuvanje samostalnosti i suzbijanja agresije, ı u tome joj pruža i nastavit će joj pružati pomoć. Republika Hrvatska, također, podržava napore legalne Vlade i Predsjedništva BiH da konsolidira obranu Republike objedinjavanjem svih vidova i komponenti oružanog otpora u jedinstvene oružane snage pod zapovjedništvom Predsjedništva BiH konstituiranog u duhu tačke 4.“ A, spomenuta tačka četiri dalje kaže: „Oba predsjednika izražavaju punu suglasnsot da nakon okončanja rata treba tražiti političko rješenje za odnose u Bosni i Hercegovini na načelu ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine. Ali za potpuno razumjevanje zajedničke izjave nije beznačajna ni tačka pet koja kaže da: „predsjednik RH dr Franjo Tuđman podržava napore međunarodne zajednice za prestanak agresije na BiH i zahtjev koji je BiH uputila međunarodnoj zajednici za pomoć i djelotvornu akciju za sprečavanje daljnje agresije (vojnih snaga iz Srbije i Crne Gore i četničkih snaga) i završetak ratnih operacija.“

Što se, pak tiče odgovora predsjednika Alije Izetbegovića na preskonferenciji u Sarajevu,

na pitanja o vojnom savezu iz-'

među Hrvatske i BiH, prema HINI, Izetbegović je izjavio da: „Hrvatska nikad nije izrazila nikakve ambicije ili pretenzije prema dijelovima Bosne i Hercegovine, to je službeni stav Hrvatske. Naglasio je da je hrvatska vlast izričito priznala integritet i suverenitet BiH što je potvrđeno i zajedničkom izjavom”. A, potom se dodaje da je „tu rečeno da će oružane snage RH i BiH surađivati, te se međusobno pomagati u borbi protiv zajedničkog agresora. Postojanje prisutnosti izvjesnih hrvatskih snaga u Hercegovini, oko Stoca, jeste u tome da one gone zajedničkog agresora. Odnos između Hrvatskog vijeća obrane i Teritorijalne obrane BiH je unutarnje pitanje Bosne i Hercegovine, koje će biti riješeno stvaranjem zajedničkih oružanih snaga Bosпе ı Hercegovine.“ Izvjestitelj HINE, nadalje, naglašava da je Izetbegović spomenuo да је „proces utemeljenja Бозапзко-hercegovačkih snaga već u tijeku, te da Hrvatsko vijeće obrane već sada priznaje autoritet Predsjedništva BiH kao vrhovnoga zapovjednika i da nema nikakvih problema dokle god je takva situacija. Onaj tko radi na sukobu HVO i TO izravno radi protiv BiH“, kazna je prema HINI Izetbegović, koji je navodno upoznao i novinare sa sadržajem njegove zajedničke izjave s hrvatskim predsjednikom Tuđmanom, „jer ista nije objavljena u sredstvima javnog informisanja BiH“.

Zajednički agresor

Međutim, da sve do kraja nije jasno formulisano, pa ni razjašnjeno, konstatuje i potpredsjednik hrvatske Vlade dr Zdravko Tomac u članku kojeg objavljuje tjednik „Globus“ od 19. juna pod naslovom „Tuđman i Izetbegović (sklopili su) ratni savez“. Polazeći od toga da je „za pobjedu u ratu i slom agresivne velikosrpske politike, kojoj je cilj stvaranje Velike Srbije otimanjem teritorija od drugih naroda i država, potrebno svim raspoloživim sredstvima onemopgućiti uspostavu teritorijalnog koridora Srbije s Banjom Lukom, a na taj način i sa okupiranim područjima Hrvatske, dijela općine Zadar, preko sjeverne Dalmacije, sjeverne Like, Banije ı Korduna, do Bosanske krajine i Zapadne Slavonije“. Tomac obrazlaže zašto je potre-

ban obrambeni savez između RH i BiH. U tom kontekstu tmaači, da Hrvatska mora braniti očuvanje Bosne i Hercegovine kao suverene i samostalne međunarodne prizate države ne zbog same BiH, nego zbog sebe. Jer, u suprotnom Srbija bi daljim nepriznavanjem granica preko srpskih kantona prešla Drinu i došla do Zadra, Siska, Karlovca, te tako raspolovila Hrvatsku i onemogućila je da funkcionira kao država, jer „niakd ne bi bilo mira na tim podгисјипа“. Stoga, kaže dalje dr Zdravko Tomac, „Hrvatska i Hrvati, zbog svojih nacionalnih interesa, moraju ako treba i vojno braniti opstojnost Bosne i Hercegovine kao države u njenim sadašnjim granicama...“ I zato je „hrvatska vlada“ i — saznaje se od Tomca „taktički ponudila zajedničku borbu legalnoj i legitimnoj vlasti Bosne i Hercegovine, a što je na određeni način i bio predmet razgovora u Splitu između HDZ-a i SDA“. Nadalje, pojašnjava Tomac, da je „hrvatska vlada predložila Vladi Bosne i Hercegovine da se zajednički, na svim područjima, pa i vojnim, djeluje na području sjeverne Bosne, odnosno Hercegovine, dakle na graničnim područjima dviju država, da bi se onemogućilo ostvarivanje glavnih vojnih ciljeva neprijatelja u dolini Save i Neretve, jer su ti ciljevi jednako upereni i protiv države Bosne i Hercegovine i protiv države Hrvatske“. .Na kraju teksta ocijenjujeda je „dogovor dviju suverenih država, dviju vlada, predsjednika Tuđmana i Izetbegovića, čija zajednička izjava ima povijesno značenje za oba naroda, legalan i legitiman, i nitko ga ne može osporiti, prigovoriti, jer je riječ o obrambenom savezu“.

Dakle, ako je suditi i po dr Zdravku Tomcu — koji iako je potpredsjednik Vlade kao član Račanove Socijal-demokratske partije, zna potankosti vladajućeg HDZ-a pred Hrvatskom je ipak — obrambeni savez s BiH! Međutim, ako je suditi po oficijelnoj politici hrvatskog Vrhovništva, ova Republika će dosljedno pokušati sa svoje strane ostvariti Vensov plan UN, kroz mirovne snage UNPROFOR-a.

Valjda jer zna što je rat, kojeg hladni vojni stratezi u borbi za „tlo i naciju“ i dalje nude, a čiju logiku onda slijede i profesori poput Tomca.

Gordana Gojak

PREMA SANDžAČKOM ODBORU ZA IjUDSKA PRAVA VLASTI U CRNOJ GORI FLAGRANTNO KRŠE KONVENCIJE O STATUSU IZBJEGLICA

I po babu

1 ро stričevima

Prema tvrdnjama Sandžačkom odbora za zaštitu ljudskih prava Muslimani — izbjeglice iz BiH, prisilno vraćeni iz Crne Gore, ili odvedeni u nepoznatom pravcu. Momir Bulatović odgovara da se sa tom praksom prekinulo, a ministar unutrašnjih poslova Pavle Bulatović da je reč o licima koja su se ogrešila o zakon, ali i o zahtev Srpske Republike BiH, odnosno SAO Herce-

govine

Dvadesetog maja 1992. godine, Dževad Omerbegović i Simra Džananović, koji su kao izbjeglice iz Goražda smješteni u Novom Pazaru, obavijestili su Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava, da su u prostorije Crvenog krsta u Pljevljima, gdje su i sami bili smješteni, 12. maja ove godine, došla dva uniformisana lica, na čijem landroveru je stajala oznaka TO Foče 84. Ta lica su uz pomoć milicije iz Pljevalja, a po nekakvom spisku koji su čitali, odvela sa sobom sve muškarce izbjeglice iz Foče koje su tu našli u nepoznatom pravcu. Ovo je jedan od deset karakterističnih slučajeva neprimjerenog odnosa prema izbjeglicama muslimanske nacionalnosti iz ratom zahvaćene BiH od strane vlasti u Crnoj Gori i Srbiji. Te slučajeve evidentirao je San-

„džački odbor za zaštitu ljudskih

prava iz Novog Pazara i o njima izvjestio relevantne međunarodne institucije i organe. Član rukovodstva Stranke nacionalne ravnopravnosti, Džavid Šabović iskoristio je sastanak crnogorske vlasti i parlamentarnih opozicionih stranaka da o svemu obavijesti i politički vrh ove republike i javnost.

Predsjednik Predsjedništva Crne Gore, Momir Bulatović je tom prilikom zamjerio Šaboviću što o tim slučajevima nijesu prvo informisani crnogorski državni organi, i pritom odbacio mogućnost da su ti organi stajali iza takve prakse. Bulatović je indirektno priznao da je bilo toga da se izbjeglice vraćaju u BiH, konstatujući da se, nakon saznanja o tome, prekinulo sa tom praksom.

Ministar unutrašnjih poslova Crne Gore, Pavle Bulatović je, na istom sastanku, pokušao da objasni o čemu se tu zapravo radiio, ne demantujući konkretne navode Sandžačkog odbora za zaštitu ljudskih prava. Ministar je kazao da su zakonske sankcije primjenjivane prema onima koji su se ogriješili o postojeća pravila ili su se bavile nekim nedozvoljenim, kriminalnim djelatnostima, napomenuvši da ni-

kakva racija nije sprovođena prema izbjeglicama koje su na teritoriji Crne Gore. Bio je konkretniji kada je priznao da je postojala depeša, zahtjev Srpske republike BiH, odnosno SAO Hercegovine, kojom je traženo da se sva lica između 18 i 60 godina vrate na te teritorije. Jedan broj tih lica je vraćen, neka sa granice, a neka sa teritorije Crne Gore i prema njima se srpska strana, koliko je ministru poznato, ponašala korektno, ukoliko neka od njih nijesu bila počinioci krivičnih djela. Prvi čovjek crnogorske policije je napomenuo i to da se sa tim aktivnostima prestalo nakon dva—tri dana, ne navodeći šta je uslovilo tu promjenu.

Reagujući na ministrovo objašnjenje, Džavid Šabović nije sporio da među muslimanskim izbjeglicama ima i počinilaca krivičnih djela, ali je tražio da mu se objasni ko određuje kriterije da je neko počinilac krivičnog djela. Pitaoke, da li te kriterije crnogorska policija dobija od zvanične BH vlasti ili od nekog drugog. Pitao je, takođe, da li ima slučajeva da je vraćen i neki pripadnik nemuslimanske nacionalnosti, koji je počinio krivično djelo. Odgovora na ova pitanja nije bilo, ali se mogu naslutiti. Odgovor u vezi sa ovim „Borba“ je dobila od dr Nebojše Vučinića, docenta na Pravnom fakultetu u Podgoroci. Dr Vučinić veli da se ovdje radi o najflagrantnijem kršenju Konvencije o statusu izbjeglica, koju je Jugoslavija potpisala i ratifikovala. Osnovno je pravo izbjeglice, kaže dr Vučinić, da ne bude vraćen u državu iz koje je pobjegao, a u kojoj mu prijeti opasnost životu, tijelu, fizičkom i mentalnom integritetu. Osnovna je obaveza države da izbjeglicama pruži zaštitu, a ukoliko se među njima nalazi neko ko je počinio ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti, on treba da odgovara pred redovnim sudom i u redovnom sudskom postupku, kaže dr Vučinić.

D. VUKOVIĆ

— Posao mi je, pre svega, da platu poput svih zaposlenih u Sindikatu, zaradim, a ne da mi nju obezbedi novac od zakupa prostorija koje raznim firmama izdaje republičko Veće Saveza sindikata Srbije. Ceo četvrti sprat (koji pripada Sindikatu Srbije) u zdanju u ulici Moše Pijade 14, izdat je u zakup, a naši ljudi se zarad štednje i racionalizacije upućuju na privremena odsustva do kraja ove godine. Ne mogu da prihvatim da u Sindikatu, umesto radom, zaradu ostvarujem sakupljanjem kirije.

Ovako je magistar, Darko Marinković, rukovodilac Centra za razvoj Sindikata Srbije reagovao na ponuđeno mu rešenje (koje je odbio da primi i potpiše) o šestomesečnom plaćenom odsustvu.

KAKO VEĆE SINDIKATA SRBIJE SVOJE ZAPOSLENE UPUĆUJE NA PRI-

NUDNI ODMOR

Sat i po za „presudu“

Od sindikalne organizacije zaposlenih u Veću, predsednik Milorad Vujasinović zahtevao da za sat i po vremena odluči koji će se radnici poslati na šestomesečno plaćeno odsustvo, na šta mu je odgovoreno da taj posao — obavi sam

No, način na koji je obavljena na upućivanje na „odmor“ u Sindikatu Srbije, u najmanju ruku, traži neka obaveštenja. Na sednici Predsedništva sindikalnog Veća 10. juna ove godine, usvojen je Program racionalizacije rada u kome je, pored ostalog, bilo predviđeno i upućivanje 30 do 85 zaposlenih na plaćeno odsustvo do poslednjeg dana ove godine. Dan kasnije, 11.

juna, u 10.30 sati, Odboru organizacije Sindikata u VSS Srbije stigao je dopis Milorada Vujasinovića, predsednika Veća, koji od ove organizacije traži „da u toku današnjeg dana (11. juna), znači najkasnije do 12 časova sačinite spisak saradnika i drugih zaposlenih koji bi se od ponedeljka — 15. 6. 1992. godine uputili na privremeno plaćeno odsustvo pod usvojenim uslovi-

ma“. Vujasinović pri tom upozorava Odbor da „rok za dostavljanje spiska nije kratak, jer su sa ovom odlukom svi zaposleni u Veću i odborima upoznati još na zboru radnika održanom 4. juna ove godine“.

Sindikat republičkog sindika-

ta glatko je odbio da tako ekspresno sačini spisak, jer kako nam rekoše neki od godišnjeodmoraca i članovi ovog Odbora,

nije nam ni dostavljen Program racionalizacije“. S druge strane Odbor smatra da „nije obavezan da po posebnom kolektivnom ugovoru sačinjavaju spiskove ljudi za plaćena odsustva“, pa je Vujasinoviću sugerisao da taj posao sam obavi.

Na spisku onih koji se mahom već odmaraju, inače, od polovine (šesnaestoro) su radnici sa fakultetskim diplomama. Sve to možda i ne bi bilo čudno, kaže Marinković da nismo zemlja u kojoj šest odsto zaposlenih ima završen fakultet. Još je čudnije što Odbor (koji je na to spreman) nije data prilika da o svakom radniku sa spiska za Зезготезеспо – одтагапје да svoje mišljenje na osnovu saznanja o materijalnim i socijalnim prilikama svakog od njih.

G. ĐUKIĆ