Borba, Aug 08, 1992, page 2
2 SUBOTA-NEDELJA 8'9. AVGUST 1992. GODINE
RRZGOVORI MILRNR PANIĆA | FRRNJE GREGURIĆR U BUDIMPEŠTI
Spreman sam da priznam Hrvatsku
Razmena 1.500 zarobljenika 14. avgusta u Nemetinu 0 Hrvatska strana pre razgovora o međusobnom priznanju država i otvaranja auto-puta Beograd — Zagreb traži ispunjavanje preduslova, između ostalog povlaćenje Vojske Jugoslavije sa Dubrovačkog područja 0 Hrvatska
ne da Prevlaku
Budimpešta. — Jugoslovenski i hrvatski premijer, Milan Panić i Franjo Gregurić, Juče su u Budimpešti potpisali sporazum o međusobnoj razmeni ratnih zarobljenika. Prva razmena 1.500 zarobljenika. biće obavljena 14. avgusta 1992. godine u Nemetinu u Mađarskoj. Susret dva premijera iniciran je i organizovan od strane Međunarodnog komiteta Crvenog krsta.
O ostala dva pitanja — među-
Srpski, ne engleski
Imenovanjem g. Panića za јиgoslovenskog saveznog premijera engleski je postao neka vrsta uobičajenog jezika komuniciranja u njegovoj okolini i sa novinarima. Neki premijerovi savetnici su Amerikanci, u avionu se najčešće govorilo engleski, sam premijer je čas govorio engleski čas srpski, a neke rečenice pola engleski pola srpski. Pri tom Dolje engleski nego srpski. Čitava konferencija:za štampu premijera Panića održana je na engleskom jeziku. Sam razgovor sa hrvatskom delegacijom počeo je pitanjem: hoćemo li da govorimo na engleskom ili srpskom? I odgovorom g. Gregorića: a može li na hrvatskom ili nemačkom. Razgovor je vođen na srpskom i hrvatskom. Međutim, jedan kuriozitet vezan je za kineskog kolegu. Premijer Panić mu je prišao i pitao: A vi ste Kinez. Da, rekao je kineski kolega. A onda ćemo govoriti na engleskom, dodao je g. Panić. Ne na engleskom nego na srpskom, ako može, odgovorio je kineski novinar. ;
a Ke I———
sobnom priznanju Jugoslavije i Hrvatske i otvaranju autoputa Beograd — Zagreb — koja je premijer Panić takođe najavio kao teme jučerašnjeg sastanka, nije postignuta saglasnost. Hrvatska strana je izrazila spremnost da razgovara i o ta dva pitanja, ali je odbila da to učini „odmah sutra“, kako je to predlagao g. Panić.
Postignutom sporazumu o
„PROMENITE IME LISTA“: Premijer
razmeni zarobljenika prethodio je skoro četvoročasovni razgovor delegacija Jugoslavije, Hrvatske i Crvenog krsta iza zatvorenih vrata. Dok su specijalisti sa obe strane, jugoslovenske
i hrvatske, raspravljali o kon- ·
kretnim pitanjima vezanim za razmenu zarobljenika, premijeri Panić i Gregurić imali su razgovore u „četiri oka“.
Kako se saznaje iz pouzdanih
' izvora razgovori su tekli „meko“
i uz obostrano uvažavanje i uglavnom su se odnosili na politič-
· ke teme. Prema istom izvoru
upravo u tom razgovoru premijer Milan Panić je otvorio pitanje međusobnog priznavanja dve države i ostala pitanja, pa i pitanje Prevlake na granici između Hrvatske i Crne Gore, a premijer Gregurić pitanje povlačenja trupa Jugoslovenske armije iz Hrvatske na liniju Herceg Novi — Dubrovnik. Pomenuti „Borbini“ izvori, međufim, navode da uprkos međusobnom uvažavanju dva premijera nisu uspela da postignu ni početnu saglasnost. Cak, kako se saznaje, premijer Gregurić, je veoma „tvrdo“ insitirao· na stavu da Hrvatska nema namere da ustupi „ni pedlja svoje teritorije“. Najzanimljiviji deo jučerašnjeg susreta, međutim, bile su konferencije za štampu koje su odvojeno držale dve delegacije. Premijer·Gregurić bio je zadovoljan obavljenim poslom. Čitav svoj nastup pred brojnim -jugoslovenskim i stranim novinarima pristiglim u karavanu g. Panića,
i malobrojnim hrvatskim kole-·
gama pristiglim u Budimpeštu u sopstvenom aranžmanu ograničio je isključivo na humanitarni aspekt razgovora. Trudio se da ostavi utisak da je politika u drugom planu.
Predsednik hrvatske Vlade međutim nije bio raspoložen da razgovara o međusobnom pri-
znanju Jugoslavije i Hrvatske ni-
ti o otvaranju auto-puta Beograd — Zagreb. Još je previše rano za tu vrstu razgovora, rekao je. Počeli smo sa ratnim zarobljenicima i to je u ovom momentu dovoljno. Za razgovor O priznanju trebalo bi prvo da se ispune određeni preduslovi. Premijer Panić je i ovog puta
KAD JE PREMIJERU VRUĆE: Milan Panić u toku jučerašnje konfe-
rencije za štampu
bio glavna zvezda sastanka u Budimpešti. Uostalom, to se moglo i očekivati iz činjenice da je s g. Panićem JAT-ovim „boingom 727“ u Budimpeštu otputovalo preko 70 novinara.
Veći deo svojih uvodnih napomena pred novinarima potrošio Je na govor o miru, demokratiji, Dudućnosti. Odbio je da govori o prošlosti i krivcima za rat na bivšem jugoslovenskom prostoru. Odlučno je demantovao optužbe da postoje koncentracioni logori u Jugoslaviji i prepričao ono što je video i čuo u izbegličkom logoru u Subotici.
— Uslovi boravka izbeglica u logoru u Subotici bolji su čak od uslova koje Nemačka obezbeđuje u svojim izbegličkim logorima za građane BiH, izjavio je Milan Panić.
Ostatak njegove konferencije za štampu odvijao se unutar već poznatih Panićevih teza O zaustavljanju rata i zajedničkom ži-
_ votu na Balkanu, a ono što je
novo moglo bi se svesti na nekoliko sledećih izjava:
e Hrvatska je država koju ćemo mi priznati. Bili smo spremni da to uradimo i danas, ali oni imaju „33 preduslova za to“. Hteo sam da otvorim autoput sutra, ali oni ništa na to nisu rekli. Ne žele to. Ne znam zašto. Mora da je u pitanju neki politički razlog.
6 Ako je tačna priča da je 500 Janjevaca sa Kosova moralo preko Bugarske da beži u Podravsku Slatinu i da su bili maltretirani od srpskih vlasti, a ja
laviji. Isto onako kao što samo u Mađarskoj može da bude odlučeno da li će Mađarska da po«stoji. Mislim da se previše očekuje od londonske konferencije. O našim problemima, pa i o hrvatskim i srpskim rešenje može da bude nađeno samo u Zagrebu i Beogradu.
e Hrvatima se nije dopalo ono što sam im rekao u vezi skidanja šahovnice sa njihove zastave. Odgovorili su mi da će je skinuti kad Srbi obriju svoje Drade.
e Muslimani nisu nacionalnost, oni su religija. Potiču ili od Srba ili od Hrvata.
e Pitanje koliko me podrža-
va Vlada u Beogradu smatram suvišnim. Iza sebe inam Crkvu, studente, opoziciju... imam podršku ljudi. U Srbiji su sa mnom svi koji,žele mir a ne ubijanje. Videli ste današnje novine sve
više pišu o miru a sve manje O.
ratu. e Verujem u život i dok sam ja predsednik u Jugoslaviji niko
Nisam u delegaciji
Dinamika i tempo rada saveznog premijera Milana Panića, izgleda, unosi malu pometnju u uobičajene dosadašnje birokratske norme i procedure savezne vlade. Prema Borbinim pouzdanim izvorima, ministar za informacije Miodrag Perišić, usred noći, oko 2 sata, saznao je da putuje u Budimpeštu, a ministar inostranih poslova Vladislav Jovanović bukvalno je, po „naređenju“ premijera, na samom aerodromu ubačen u avion. G. Jovanović je zapravo došao na aerodrom da samo isprati premijera, a kad ga je ovaj upitao, zar i Vi ne idete u Budimpeštu, ministar Jovanović je odgovorio da nije u delegaciji. Uzmite odmah svoj pasoš i ulazite u avion, saopštio je
premijer Panić.
U kasnijoj izjavi za „Borbu“ ministar Jovanović je objasnio da je
trebalo da ostane u Beogradu radi učešća na sastanku predsednika Ćosića sa manjinama i radi prijema Komisije KEBS-a. Na pitanje Borbinog izveštača da li se u poslednje vreme oseća kao čovek u senci premijera Panića, g. Jovanović je odgovorio da je svaki ministar u senci svoga premijera i da je njemu čast đa bude u senci čove-
ka kakav je premijer Panić.
ću to proveriti, onaj ko je to učinio Janjevcima biće poslat u zatvor. e Da je Milošević želeo da me se otarasi, kako vi to tvrdite u vašem pitanju, on bi verovatno to već i uradio.
e Da li će Jugoslavija da postoji ili neće, ne može biti ni odlučivano ni odlučeno u Londonu. To će biti odlučeno u Jugos-
neće biti pogubljen.
e Život jednog jedinog Albanca meni je važniji nego što je on važniji едпој тедипагодnoj humanitarnoj organizaciji. Neću dozvoliti da se od Kosova napravi Bosna i Hercegovina.
Novinarsko politički karavan premijera Panića iz Budimpešte se vratio u Beograd sinoć u 19 sati. Slavko ĆURUVIJA
Hoću „Demokratsku Borbu“
Panić u razgovoru sa urednicima „Borbe“ (snimci: P. MITIĆ)
Avion sa predsednikom Savezne Vlade, ministrima i novinarima, poleteo je sa beogradskog aerodroma juče ujutru u 8,20 časova. Čim je avion uzleteo premijer je ustao sa svog sedišta u luksuznom delu aviona i sa čitavom svitom krenuo iu zadnji deo aviona, među novinare. Sa svakim je razgovarao po malo, ali ni sa kim dovoljno i ni sa kim do kraja. Govorio je: Priznaćemo Hrvatsku, otvorićemo auto put ove nedelje, šta ste zapeli sa tim telefonima, ne bavite se detaljima, biće i oni uključeni... A šahovnicu? Naravno, skinućemo je sa njihove zastave biće teško, ali borićemo se... Dokle će ta vaša „Borba“ da se zove „Borba“. Hoću da promenite ime, hoću da se zovete „Demokratska Borba“... I tako, u šali, i uz osmeh, čitav put do Budimpešte. Usput je dao dva tri intervjua i nekoliko izjava. Avion je sleteo u Budimpeštu u 9,20 časova i premijer je odmah sa aerodroma otišao na sastanak sa mađarskim premijerom Jožefom Antalom. Sastanak sa hrvatskom delegacijom i delegacijom Međunarodnog komiteta Crvenog krsta počeo je oko 11 sati u luksuznom Budimpeštanskom hotelu „Kempinski“.
U jugoslovenskoj delegaciji, uz pre-
mijera Panića, bili su još i ministar inos-
tranih poslova Vladislav Jovanović, ministar pravde Tibor Varadi, ministar iriformisanja Miodrag Perišić, zamenik ministra za saobraćaj Petar Radenović. S hrvatske strane, pored premijera Gregoriča, bili su prisutni uglavnom predstavnici istih resora, ali za nivo ili dva niži od ministara.
Razgovor je trajao do 3 sata popodne, a novinari su za to vreme čekali po holovima hotela ili su obišli najuži centar Budimpešte. Budimpeštanske ulice su uprkos vrućini bile pune šetača, kafići na mnogim uglovima su bili otvoreni i
puni, a radnje do vrha snabdevene raz- „„,
nom luksuznom evropskom robom. Cene su evropske. Cipele od 100-200 maraka, košulje od 100-150 DM razni delikates proizvodi takođe na evropskom nivou cena između 10-30 DM. Posle razgovora premijer je sa članovima Vlade otišao na ručak, novinari Su ih za to vreme čekali u avionu (čitav sat), a na kraju, pre samog poletanja, šef protokola je upitao novinare: „Pa, gde ste vi, sedite ovde u avionu, a premijer mi je dao svoju zlatnu kreditnu karticu i rekao da vas sve odvedem u neki pristojan budimpeštanski restoran na ručak“. Retko ko mu je verovao.
LU A JL a UL