Borba, Jul 01, 1993, page 11

BORBA ČETVRTAK 1. 7. 1993.

U HERCEG — NOVOM | IGALU ŽELE DA NASTAVE POSLOVE SA KENOM STANOJEVIĆEM

Spremmi i dugove da zaborave

Bez obzira što se gospodin Ken Stanojević, biznismen iz Čikaga jugoslovenskog porekla, nije vratio 15. juna iz Švajcarske u Igalo, gdje njegova firma „Global” već godinu dana ima svoj poslovni centar, u Herceg-Novom i Igalu niko ne osuđuje gospodina Stanojevića. Posebno to ne čine poslovni partneri sa kojima je sarađivao godinu dana. Naime, Stanojević je sarađivao sa Institutom „Dr Sima Milošević“ (zakupio je bio гергеzentativnu vilu „Galeb“ u Igalu), zatim sa Turističkim savezom i „Herceg-festom” iz Herceg-Novog (finansirao je brojne programe festivala „Praznik mimoze“) i sa Turističkom agencijom „Ineks“ za Crnu Goru koja u Igalu ima svoju poslovnicu („Ineks“ je „Globalu“ pružao turistički servis). Dobro obavešteni izvori tvrde da su „Global“ i njegov vlasnik Ken Stanojević u Herceg-Novom potrošili milion dolara i, izuzimajući Institut,

_ Stanojević je iza sebe ostavio

sasvim neznatne dugove.

Svi poslovni partneri iz Herceg-Novobž jedinstveni šu u tome da bi se poslovi sa „Globalom“ solidno odvijali da nije bilo sankcija koje su prema našoj zemlji uvedene krajem maja ili istog dana kada je gospodin Stanojević u Ulcinju promovisao svoj projekat o izgradnji apartmanskog naselja i brojnih infrastrukturnih objekata. Uprkos svemu, Stanojević se kao američki državljanin opirao sankcijama i radio u poslovnom centru u Igalu sve do prije tri mjeseca kada je zbog posla morao da napusti SRJ. = Ovih dana i poslovni centar „Globala” iz vile „Galeb“ presclio se u hotel „Plaža“ jer Stanojević Institutu nije izmirio kiriju u vrijednosti od 200.000 maraka (mjesečno kirija se kretala u visini od 50.000 maraka i zapošljavao je 50 radnika Instituta). Direktor Instituta Milorad Đurović iskreno žali što je do svega moralo da dođe jer je vila „Galeb“, kako sam kaže, prvi put korišćena na pravi, ekonomski

Sankcije prekinule saradnju: Insfitu? „Dr Simo Milošević"

način. Međutim, zbog dugovanja radnici su morali da preuzmu vilu, Upravni odbor Instituta zaključio je da se. upriliči jedan susret sa Kenom u Švajcarskoj radi naplate duga i budućeg zajedničkog rada. Po ovom bi značilo da Još postoji nada da će se Stanojević vratiti, što bi u Herceg-Novom svi željeli. Ali, iz krugova bliskih Stanojeviću čuju se tvrdnje da se gospodin Stanojević više neće vraćati jer je teško uvrijeđen onim što se zadnjih mjesec dana o njemu čulo i pisalo iako su mu kao stranom državljaninu sankcije protiv naše zemlje potpuno „zavezale ruke“ tako da nije mogao preduzeti nikakav posao.

Tako je ostalo nekih sitih po--

traživanja, Risto Bulajić, šef „Ineksove” poslovnice u Igalu tvrdi da je „ono što je ostavio „Global“ na ovom prostoru opravdava njegov dolazak u Igalo, bez obzira na to da li će on prema nama podmiriti neka sitna potraživanja koja ću na kraju ja rado zaboraviti“. Za Kena Stanojevića Dragoljub Šćekić kaže da mu je pomogao štampanje knjige „Sto pisaca — jcdan grad“ i da je „Stanojević vaskrsnuo

mecenstvo u Herceg-Novom jer je shvatio da sponzorstvo najduže traje ukoliko pomaže kulturu, pa je Ken otvorio i Slikarsku koloniju u Herceg-Novom koja je već dala brojna i značajna djcla“. U komplimentima je najizdašniji Lazar Seferović, direktor Festivala „Praznik mimoze“ koji kaže da gospodin Stanojević nije dužan Herceg-Novom već je Herceg-Novi dužan njemu“, jcr je finansirao četrdesetak programa za „Praznik mimoze“. Finansirao je i više filmskih zapisa o kulturno-istorijskim i prirodnim vrijednostima Crne Gore koji su emitovani na američkoj i kanadskoj televiziji.

Uglavnom, opšti je utisak da poslovni partneri u Herceg-Novom i Igalu iskreno žele da se Ken Stanojević vrati, ne da bi od njega naplatili dugove, već prvenstveno da se nastave poslovi. Dragan Janković, predstavnik „Herceg-festa“, potvrdio nam je da „Global“ iz Beograda nastavlja poslove sa „Herceg-festom" i već je sklopljen ugovor o finansiranju brojnih programa Hercegnovskog kulturnog ljeta. P. Janičić

ŠTA SINDIKAT SUBOTICE ZAMERA SINDIKALNOM VRHU

Nesposobun, jalov, poslušan

Dok je u Beogradu vanredno zasedalo Predsedništvo Veća Saveza sindikata Srbije, sindikalni funkcioneri — predsednik pokrajinskog sindikata, član Predsedništva republičkog sindikalnog veća i predsednica Sindikata Jugoslavije „nadgledali“ su 17. sednicu Veća Saveza

- sindikata u Subotici, koja je, kao i prethodna, bila kritički intonirana

u odnosu na Vladu (baš kao i ona u Beogradu), ali i u odnosu na sindikalno vođstvo. Ova je sednica, međutim, zapamćena i po tome što su, u trenutku kada su sc prisutnima obratili gosti — domaćini počeli da napušlaju skup. „NMesporazum“ sa sindikalnim funkcionerima, koji „na sindikal-

· noj liniji“ Subotica — Beograd već

dugo trajc, na pomenutoj sednici je započeo još u uvodnom izlaganju predscdnika subotičkog sindikalnog veća, Milenka Smiljanića. Konstatujući da nas inflacija razara matcrijalno i duhovno, a odgovorni u državi pri tom mirno raspravljaju o Zakonu o lovu, Smiljanić je postavio retoričko pitanje: „A šta radi Sindikat Srbije“.

— Tu i tamo organizuje po koji pcneralni štrajk, koji, u stvari, služi za uveseljavanje vlasti i širokih narodnih masa. Poonekad, pripreti vladi da ukoliko u roku od 15 dana ne rcalizuje zaključke Predsedništva Veća Saveza sindikata Srbije, mora podneti ostavku. Onda Vlada ne realizuje ni jedan od devet

ljučaka, ali ni ne pomišlja na 1 Onda se rukovodstvo Sindikata Srbije preganja sa Vladom i Кототот око сепе тада, Тга2 56

sto nemačkih maraka kao najniža vlada. Vlada ne prihvata, pregovori traju nekoliko dana. dnevna inflacija preko desct odsto. Kada prođe izvestaj broj dana, Vlada pristane na cenu od oko 50 DEM, Sto, kad ih preduzeća i ustanove isplate, bude 20 DEM — konstantovao je Smiljanić.

Rasprava je vođena u istom tonu. Predlagana je smena i Vlade i Sindikata, jer „nisu dorasli ovom vremenu“. Gostujući sindikalni funkcioneri su ocenili da sve izrcčeno „stoji kao kuća“, ali da Sindikat ipak nije sedeo skrštenih ruku i daa jc, u uslovima sankcija i svih nevolja, izborio kolektivne ugovore kao najznačajniju tekovinu. Govorili su opširno i detaljno, a prisutni su napuštali skup.

Na pitanje „Borbe“ zašto, kada je već godinama u raskoraku sa onim što sindikalni vrh Srbije zastupa, subotički sindikat ili bar oni 'koji su na njegovom čelu, ne priđe osnivanju nezavisnog sindikata, ili se priključi već postojećem, Smiljanić kaže:

— Na jednom sastanku koji smo mi, iz subotičkog sindikata, imali sa valjevskim i jagodinskim sindikatom, predloženo je da se formira nova sindikalna centrala i sindikat po ugledu na poljsku „Solidarnost“. Ali smo još tada shvatili da sindikalne centrale ne mogu bez mase i da nam ne preostaje ni-

|F

Tel\fax: 334–652

AGENCIJSKI CENTAR BORBA PROMET NEKRETNINAMA /

šta drugo ncgo da sc borimo u okviru postojećeg sindikata.

Nekoliko puta na javnim skupovima Smiljanić je upozoravao da je ovo, možda, poslednja prilika da se Sindikat pred članovima legitimiše kao pravi zastupnik i zaštitnik njihovih interesa.

— Ne učinimo li mi to danas, sutra će, možda, biti kasno jcr ćc svoje poverenje u očajanju naše članstvo pokloniti nekome ko će ih, prividno spasavajući, u stvari dovesti do samog dna. Ako, pak, nekakvi novi sindikati ili političke stranke budu uspcle da urade više za naše članstvo nego što smo mi u mogucnosti, u šta ja iskreno sumnjam, onda moramo postaviti pitanje svrhe postojanja naše organizacije. Srpska radikalna stranka je u skupštini povela raspravu o ckonomskim, i naročito socijalnim problemima. Podsetio bih da je, u nekoliko navrata, Sindikat tražio isto, ali bez uspeha. Neke političke partije nastupaju sa tezama o egalitarizmu, propagiraju rasporedivanje tereta sankcija i krize na sve podjednako. To se radnicima sviđa. Zbog topa sindikat mora biti brz i mudar. Ako Vojislav Šešelj uspe da proturi ono što sindikat ne može, on postaje vođa naših članova, kaže Milenko Smiljanić.

3. Savyčević

POVODOM NAJAVE PROMENA U SUDSKOJ PROCEDURI p li ee ~ e ee

olicija znacajnija od istraznog sudije Mogu li policijski dokazi dobiti opredeljujuću težinu pred sudom, milicija postati deo Javnog tužilaštva, a istražni sudija „epizodna ličnost“ u (pred)hrivičnom postupku? Ovo je, naime, okvirno predložio na nedavnom savetovanju u Budvi i u izjavi dnevnim novinama Miodrag Tmušić, beogradski okružni javni tužilac. Što bi to praktično značilo

za sudshu proceduru, poštovanje ljudskih odnosno prava okrivljenih za „Borbu“, govore hrivičari i advokati.

Olicijski dokazi, kaže, Tmušić, predstavljaju pripremu za podnošenje krivične prijave javnog tužilaštva. Policija raspolaže važnim dokazima koje ne mogu prikupiti ni tužilaštvo ni istražni sudija, veli on, i dodaje da je „na ovaj način javni tužilac doveden u podređen položaj u odnosu na okrivljenog“. Orkivljeni, smatra okružni tužilac, može manipulisati dokazima, dok je tužilac u stalnom kašnjenju, podatke saznaje iz krivičnc prijave. Tako, zaključuje Tmušić, nema cfikasnosti. Umesto toga policija bi morala imati ovlašćenja prema kojima bi postala organ javnog tužilaštva koje bi koordiniralo ceo predkrivični postupak Miodrag Tmušić se, dalje zalaže za „ukidanje dominacije istražnog sudije“ ı dodaje da je uloga tuži-

oca zakonima iz 1967. svedena .

samo na pokretanje krivičnog postupka ili obustavu istrage. Nasuprot tome, ukazuje on, sudije obavljaju protivrečne funcije: prikazujući dokaze oni krivično gone ali, takođe, donose odluke o sprovođenju istrage i o

"obustavi postupka. Zato, kon-

statuje Okružni javni tužilac, istragu treba vezati az tužilaštvo (jer su razdvojene funkcije kri-

vičnog gonjenja i suđenja), te po-· 'oštriti nadzor nad radom tužila-

ca ı poštovanje sloboda i prava čoveka.

Napad na ljudska prava

— Bio bi to grub napad na elementarna ljudska prava koja se štite i u krivičnom postupku, ocenjuje Tmušićev predlog dr Vladan Vasiljević, sekretar za Krivično pravo. Priznavanje policijskih dokaza praktično znači

'prepuštanje, osumnjičenog neiz-

vesnoj sudbini bez izgleda da dokaže stvarno činjenično stanje. Jer poznato je da su policijske vlasti u totalitarnim sistemima, kakav je u Srbiji, van kontrole i mogu da rade šta hoće pri čemu ne prezaju od najgore torture. Očigledan i najsvežiji primer je 1-2. juni u Beogradu kada su divljački hapšeni tzv. „rušioci ustavnog sistema“ koji inače ne postoji.

Tako nešto, nastavlja sagovornik „Borbe“, nije postojalo ni u jednom krivičnom zakonodavstvu, pa ni u revolucionarnom posleratne Jugoslavije kada je politička policija mogla da radi šta hoće. Ne treba zaboraviti, podseća dr Vasilijević, da nije prihvaćena teza sovjetskog tužioca Andreja Višinskog o priznanju kao dokazu jer su takva priznanja dobijena pod primenom najnehumanijih sredstava. Zato je, sada na kraju 20. veka neshvatljivo da jedan tužilac, koji bi trebalo da bude zaštitnik zakonitosti u postupku, traži takva ovlašćenja i takvu samovolju. A sve to čini pod okriljem savre-

степе jugoslovenske Kkrivično-

-pravne nauke u raspravi organizovanoj od strane šefa katedre krivičnog prava beogradskog Pravnog fakulteta, saveznog ministra pravde i direktora Instituta za kriminološka i sociološka

ispitivanja. Ako je to deo strategije savremene vlasti u mnogo najavljivanoj borbi protiv kriminala, onda ozbiljno zabrinjava da se vrhunska nauka sa tim saglasi. Naročito u odnosu na postojanje korpusa ljudskih prava jer se svodi na ozakonjcnje torture, najstrože zabranjene u međunarodnim okvirima dokumentiam koje je Jugoslavija prihvatila, zaključuje dr Vidan Vasilijević. Na sastanku javnih tužilaca Srbije drugog marta 93. godine Miodrag Tmušić je rekao da je u Beogradu sve teži rad, da je sve manje ljudi i opreme te da milicija nije ni kadrovski ni tehnički opremljena, seća se advokat Milenko Radići pita:

— Zar takvoj miliciji sada želi da da vlast. Ono što predlaže značilo bi da okrivljeni kad je „izlomljen” milicijskim metodama više ne može povući svoju izjavu.

Radić zatim ukazuje na zakonska ovlašćenja tužioca da „preduzima sve potrebne mere u vezi otkrivanja počinilaca krivičnih dela, njihovo pronalaženje, da zahteva sprovođenje istrage i zastupa optužnicu, da zahteva od milicije prikupljanje potrebnih obaveštenja i preduzimanje drugih mera”. Na osnovu toga on ocenjuje da li će se otvoriti istraga, a može i istražnom sudiji vratiti predmet na dopunu. Tužilac je, tumači Milenko Radić, prva vlast, okružni u graud, republički u republici. On recimo, može dati nalog i za privođenje samog predsednika. Znači reč je o izvanrednim ovlašćenjima. Sudije profiv ?užilaca?

S druge strane, nastavlja naš sagovornik, pošto je mandat sudija u međuvremenu postao neograničen odnosno, nisu lako smenjivi, veliki broj arbitara želi da radi po propisima a ne po „partijskom zadatku“. Tako i istražne sudije više nisu pod „paskom“ pa se dešavaju „kuršlusi“ sa tužilaštvom.

— Po mom mišljenju, kaže Radić, tu je „ključ“ Tmušićevog predloga. Jer znate, dodaje on, milicija štiti sistem a sudija ustavni poredak. I konačno, nastavlja advokat, već mesecima čak i vodeći političari ukazuju na postojanje korumpiranosti, zloupotreba službenih položaja, falsifikate, pranje, novca, pljačke. Govorilo se i o sasvim konkretnim slučajevima. Na primer lično sam poslao predlog za krivčni postupak protiv Radomana Božovića kako bi se utvrdila osnovanost tvrdnji bivšeg ministra Save Vlaikovića datim pred Službom državne bezbednosti o uzimanju reketa i podeli više miliona maraka. Odgovora nema. Da li je pokrenut postupak protiv pripadnika milicije koji su početkom juna prebijali ljude? Zašto tužilac, kome je to i pravo i dužnost, ne reaguje, pita se advokat Milenko Radić.

B. 0. Ilić,