Borba, Apr 30, 2009, page 43

\

|

O <” = = = «<

|} 1

_

jj |'} || pl 4) (}' Vi JJ jj/

ji

borba

Četvrtak - nedelja, 30. april - 3. maj 2009.

raciju. Dekadencija razbija mediokritete i konzervativno ponašanje koje guši duh. Neki ljudi imaju dekadentne faze na koje gledaju kao na katarzu. zaista je tako, jer nakon toga imate iskustvo iz kojeg ste izvukli neku pouku“, naglašava Cincarevićeva. Dekadencija u umetnosti obeležava pokret koji je bio zastupljen krajem 19.veka, a mahom su ga činili pisci čijije rad odudarao od tadašnjih standarda književnosti. Naziv je najpre stigao kao stigma tadašnjih kritičara neprijateljski raspoloženih prema književnim inovacijama. No, umesto odbacivanja, mnogi umetnici su prihvatili ovaj naziv po kome su nazvali čitav umetnički pokret. Književnici i mislioci ovog perioda su bili pod velikim uticajem tradicije gotičkog romana i poezije Edgara Alana Poa, a bili su povezani i sa simbolistima i pobornicima estetizma. Neki od najznačajnijih umetnika ovog pokreta su Šarl Bodier, Pol Verlen, Anton Cehov, Artur Rembo, Gi

Obeležje nepodobmilh sa poxmososztn sti mosili Sari Bodler. Pol Verilem, isto Cehov, Ziytasıı Rermbo, Gi de Mopasan i mezaobilazzni Oskar Vajld

de Mopasan i svakako najpoznatijimeđu njima - Oskar VajId. Svi su oni nosili obeležje „nepodobnih“ sa ponosom, jer su smatrali da je dotadašnji nivo oslobađanja društva bio banalan i da suštinski nije mnogo promenio.

Danas je teško reći koji je pojedinac ili koja je grupa ljudi zaista dekadentna. Svet je postao tabloidan i površan, prezasićen informacijama i suviše fragmentisan, pa je samim tim došlo do smanjenja moći institucija, ideologija, ali i striktno utvrđenih društvenih pravila. Pojedina savremena društva, poput SAD ili zemalja zapadne Evrope, ponekad su optužena za dekadenciju, pre svega zbog konzumerizma, materijalizma i sebičnosti, odlika koje imaju refleksije na tradicionalne moralne vrednosti u društvu.

Kritičari poput Džejmsa H. Kunstlera navode da je američko društvo dostiglo određeni stepen dekadencije u kome niJe moguće rešiti probleme zaštitite životne okoline i ekologije. Pored toga, prenaseljenost planete, prevelika količina informacija, neprestano kreiranje Potreba i želja, velike razlike između bogatih i siromašnih, debonije, masakri, ozonske rupe i SVe ostalo što čini savremeno društvo ukazuje da je današnji Wet prilično dekadentan. U ŽUu-

ji za savršenim životom naštale su brojne nus-pojave koje 1 velikoj meri prete da unište Planetu. Možda je dekadenciju *avremenog sveta najbolje uoUI0 poznati britanski kritičar i bisac Siril Vernon Konoli kada )* rekao: „Ono što svaka civiliTacija zasigurno ostavlja kao "lasleđe su luksuz, skepticizam,

Ošada i sujeverje, odnosno lekadenciju“, _-.

Hedonizam kao obeležie vremena

američke dekadencije. Na njegovim slikama modeli se

baškare u bogatim enterijerima, pored bazena, u skupoj odeći dok ispijaju luksuzna pića. Cesto provokativno odeveni ili potpuno nagi, ali bez prikazivanja scena seksa, modeli na Rodžersovim slikama pokazuju sjaj i bedu kapitalističkog nihilizma u kome jedan sloj ljudi živi uživanja radi. No, prikazivanje hedonizma savremenog društva nije omiljena tema likovnih kritičara.

Beogradska umetnica Biljana Cincarević se sa ovakvim predrasudama suočava tokom cele umetničke karijere. „Ako su moje kolege iz 18.veka slikale raskalašan život Monmartra, prikazivale zabavu i ostale 'lake teme” to govori da moji kritičari nisu zavirili u istoriju umetnosti. Ne postoji tabu u umetnosti, kao ni podela na lake i teške teme. Za većinu umetnika dekadencija znači - stvarni život. Recimo, kada naslikam rolanje džointa to uradim jer je reč o evidentnoj pojavi. Kada naslikam dve devojke koje se ljube, to činim iz doživljaja lepote, a ne zato što su takve stvari dekadentne. Mi, umetnici, posmatramo svet u boji i trodimenzionalno“.

His Teri Rodžers važi za hroničara savremene

Dekadencija u Srbiji

“Ako dekadenciju shvatimo kao period raspada nekog razvijenog moralnog sistema, onda bih rekao da kod nas dekadencije nema. Mi još uvek nismo prošli tranziciju ka globalnom sistemu kako bi to moglo da postoji. Period koji bih nazvao dekadentim je postojao tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka, a posebno se izdvaja novi talag', Bend 'EKV' kao i umetnik Nikola Racković mi prvi padaju na pamet kada pomislim na dekadenciju u Srbiji“, ističe dramaturg Milan o Marković.

On dodaje da velika odgovornost za takvu situaciju leži i na umetnicima koji se uvek priklanjaju različitim krajnostima: „Srbija se nalazi na raskrsnici, ali ne s jednim ili dva, već sa velikim brojem različitih mogućnosti koje bi mogli zajedno da izmaštamo kada ne bismo pristajali na bipolarnu liberalno-plemensku predstavu koja nam se nudi, a koja odgovara i liberalima i nacionalistima. Zato mi se čini da greše i umetnici koji imitiraju dekadenciju zapadne demokratije, alii oni koji pate od nekrofiličarskog odnosa prema našoj kulturnoj tradici-

it, | Biljana Cincarević smatra da nepostojanje umetničke scene utiče na nepostojanje dekadentnog u umetnosti: „Da postoje mecene i konzumenti umetnosti, javila bi se i dekadencija“, naglašava umetnica.

Zanimljiva je činjenica da istorija dekadencije beleži i Vojislava Ilića. Naime, ovaj pesnik je u srpskom pesništvu izvršio odlučan raskid sa romantizmom. U nekim pesmamallić je bio glasnik naprednih ideja svoga doba, oštar kritičar društvenih i političkih izopačenosti. Negovao je estetizam i formalizam koji su bili bliski ostalim umetnicima dekadencije. U privatnom životu često se selio, živeo u oskudici, veliki deo vremena provodio u kafanama, a iz političkih razloga bio je proganjan od strane tadašnje vlasti i umro je mlad, u 32.godini života.

45

Neron: Suvereni dekadentni vladar

imski car Neron ostao je upamćen po brojnim primerima HR dekadentnog ponašanja, koja ne samo da su dovela do de-

imične propasti Rimskog carstva, već i do njegovog ličnog samouništenja. Tokom vladavine je trošio ogromna sredstva na priređivanje igara i zabava što mu je donelo popularnost među rimskim plebsom. Bavio se crtanjem, slikarstvom, vajarstvom, pevao je i pisao pesme. Podržavao je umetnost i organizovao muzička i dramska takmičenja, na kojima je ponekada i sam učestvovao, a za koje su izdvajane znatne sume novca. Takve sklonosti skandalizovale su senatorski stalež i velikim delom su odgovorne za carevu nepopularnost.

Veliku nesreću za rimsko stanovništvo predstavljao je požar koji je u Rimu buknuo 64. godine pre nove ere, a za koji se sumnja da gaje podmetnuo sam Neron, jer je navodno hteo da grad preuredi i planira na nov način, dok je prema drugoj legendi tražio inspiraciju za svoju poeziju. U požaru je stradala i Neronova kuća, pa je on na tom mestu podigao velelepnu palatu, nazvanu Domus aurea - Zlatna kuća. Obnavljanje Rima je iziskivalo ogromna sredstva, pa Neron uvodi dodatne poreze, što izaziva nezadovoljstvo stanovništva.

Život je završio odbačen i sam, a imao je i neslavnu privilegiju da bude prvi rimski car koji je po naređenju Senata izbrisan iz spiska vladara.

Vivijen Vestvud:

Ja nisam terorisikinija! Vivijen Vestvud

je rođena počet-

kom Prvog svet-

· Šokantni Oskar Vaild

Književnik Oskar Vajld neprestano je svojim ponašenjem šokirao jav„nost, pa se smatra kra-

kog rata, odrasta- ljem kempa i dekadencila tokom obnove je. Šokirao je publiku puEvropei bila sve- šenjem, kada je nakon dokinja svih va- jedne premijere na binu žnih društvenih izašao sa cigaretom, nodešavanja i po- vine su prenele tu infor-

maciju kao neviđeni skandal. Ostaće upamćen i po hvalospevima

kreta, od čega je izabrala pank i „novi talas“ kao svoja uporišta. Sa supru-

gom Malkolmom Meklarenom tokom samom sebi poput onog sedamdesetih je otvorila butik „Sex“ da „na putovanjima uvek koji je prodavao tada nekonvencional- nosi senzacionalno štinu odeću inspirisanu subkulturom Lo- vo kao što je njegov dnendona. U svet visoke mode oduvek uno- vnik“. No, šokiranje Lonsi nemir, jer njene revije narušavaju donskog društva prevri-

šilo je meru kada je Vajld, kao oženjen muškarac i otac dva sina, u sebi prepoznao homoseksualnost. Zbog veze sa mlađim muškarcem, osuđen je na dvogodišnji prinudni rad. Zbog srama, Vajldova porodica je emigrirala u Švajcarsku. Na neki čudesan način ovakva situacija je reflektovala Vajidovu odrednicu iz mladosti: „Potpuno sam siguran da ću biti slavan, ili bar ozloglašen“. Zatvor je uništio i duhovno i telesno u Vajldu. U Londonu su zaboravili na njega, više ganiko nije spominjao, a krhko zdravlje mu je narušeno zatvorskim životom. Umro je od meningitisa, bez novca, bez publike, bez glamura. Ostaće upamćen i po izjavi: „Samo je jedna stvar gora od toga toga da svi pričaju o tebi, a to je da prestanu!“.

ustaljene obrasce lepote i elegancije, ali je njena originalnost čini neosporno velikom dizajnerkom. Dekadencija Vestvudove ogleda se i u spajanju anti-estetike, visoke mode i politke. Tokom Uskršnjih praznika organizuje proteste protiv nuklearnog naoružanja, aktivna je u pokretu za građanska prava, a tokom 2005. upozoravala je na opsesiju terorizmom kada je kreirala majice i kolekciju za bebe s natpisom: „JA NISAM TERORISTA, molim Vas nemojte da me uhapsite!“.