Gledišta

U centru pažnje mnogih učesnika bio je referat prot. dra Franca Cernea: „Smisao i realizacija principa .raspodjela prema radu’ u jugoslovenskom privrednom sistemu". U njemu se izražava sumnja u mogućnost realizacije načela raspodele prema radu u uslovima robne proizvodnje, navodi da se u Marksovom modelu socijalističke privrede individualan rad u isto vreme već unapred priznaje kao društveno koristan i utrošen rad, da dohodak vodi tako daleko Ijude u „materijaliziranju” da se oni u isto vreme „dehumaniziraju", da je nužno posedovanje određene društvene svesti radi pretpostavljanja društvenih interesa sopstvenim, da treba kombinovati „lični” i „preduzetnički" dohodovni sistem sa sistemski ugrađenim drugim vrednostima; u referatu se dalje poistovećuje „čisti dohodak" sa profitom, dobitkom, ističe da se „mora uzeti u obzir novčano-tržišno vrednovanje ponude i potražnje rađne snage”, izjednačuje se višak rada, višak proizvoda i višak vrednosti, ističe da raspodela prema radu ,gie predstavlja jedino načelo, pa ga stoga ne smijemo ni dogmatizirati niti od njega praviti fetiš" i sl. Ovakvim shvatanjima suprotstavild su se dr Berislav Sefer, Milovan Pavlović, dr M. Dautović, Bogdan Ilić i drugi. U argumentaciji svojih gledišta oni su polazili od toga da se u razrešavanju protivrečnosti socijalističkog dmštva mora polaziti odozdo, odnosno od radnog kolektiva i na bazi logike i zakonitosti sooijalističke robne proizvodnje u samoupravnom društvu. Izraženo je mišljenje da takav model može biti ili kompletno prihvaćen ili kompletno odbačen (dr B. Sefer). Posebno argumentovanu i oštm kritiku Cemeovog modela dao je u svom izlaganju M. Pavlović. Istakavši da se pomenuti model zasniva na drukčijam konceptu privrednog razvoja nego što je naš sistem, Pavlović je ocenio kao apriorističke stavove o podobnosti akoionarskih odnosa i preduzetništva našim uslovima, robnom karaktem radne snage, potrošačkom mentalitetu radničke klase i sl. Konkretni uslord proizvodnje prisiljavaju radne kolektive da u uslovima socijahstičke robne proizvodnje nužno vrše izdvajanja iz dohotka za potrebe akumulacije, jer je to uslov njihove egzistenoije. Ako se ima u vidu da proizvođači nisu otuđeni od sredstava za proizvodnju, onda osnovni motiv proizvodnje objektivno postaje dohodak, odnosno ukupni dohodak radnog kolektira, o čijoj internoj raspodeli sam odlučuje. Ako činjenice ovako stoje, onda ne postoji dilema da h se radi o maksimalizaciji dohotka radnog kolektiva ili o maksimalizaciji hčnog dohotka, jer te dve stvari nisu i ne mogu biti u suprotnosti jedna s drugom. Izražena su 1 veoma različita shvatanja o dohotku. Bilo je i mišIjenja prema kojima se ne može polaziti od dohotka kao društveno-ekonomskog odnosa, već se može i treba polaziti od društvenog proizvoda. Sa tog aspekta treba posmatrati

800

BOGDAN ILIC