Gledišta

trebno je istaći svu širinu značaja koja dominira u prilazu ovoj materiji. U tom smislu činjenica je da je donošenje novog zakona i uopšte regulisanje ove materije u ovorn momentu usledilo kao neminovnost. Naime, vlada opšti utisak da se mi danas u celini naših društvenih zhivanja, u svim oblicima života, pogotovu privređivanja, nalazimo u situaciji da definišemo osnove, način i puteve za regulisanje opštih tokova društvene reprodukcije. U tom smislu čini se da je polazni pristup u tezama ovog zakona pokušao da tu dilemu na celishodan način razreši i uskladi sa čitavim razvojem našeg samoupravnog sistema. Naime, do sada a toga se još nismo oslobodili imali smo i imamo logiku društvenog reprodukcionog sistema, koji svoju ulogu regulatora reproduktivnih tokova gotovo isključivo zasniva na institutu šire shvaćenog društvenog plana kao kondenzovanog izraza objektivne volje i htenja cele društvene zajednice. Odatle se, zatim, deduktivnim putem, tj. odozgo pa nadole, izvlače frmkcije i definišu zadaci svih ostalih fćiktora u našem društvu i uopšte u celini sistema reprodukcije. Prirodno je što su razvoj privrednog sistema i jačanje materijalne osnove samoupravljanja morali da dođu u sukob sa takv'om logikom, jer ona, neizbežnošću svog unutrašnjeg mehanizma regulisanja, daje društvenim planovima prerogative koje sadrže mnoge elemente centralističkog usmeravanja datih odnosa u društvu. Nasuprot tome, razvoj samoupravnog sistema traži radikalno drugi pristup za rešavanje aktuelnih problema društvene reprodukcije. U suštini, oseća se potreba za izgrađivanjem jednog funkcionalnog sisterna koji će, priznajući i formalnu i suštinsku saraostalnost svih faktora u procesu reprodukcije, učiniti maksimalni napor za njihovo skladno povezivanje u jednu logičnu celinu. U traženju tog rešenja mora se poći od osnovnog pitanja, tj. od položaja subjekata privređivanja u našem sistemu. Da li je to, kao što se ponekad smatra, u prvom redu proizvodna organizacija ili su to pojcdnako i proizvodna organizacija i radna jedinica čini se da nije toliko bitno, mada i to ima određeni značaj. Suština problema je u tome da moramo izgraditi sistem koji će odozdo nagore, tj, induktivnim putem, stvonli novu konzistentnu logiku jedinstvenog mehanizma reproduciranja. U tom pogledu, ono što se danas dešava u našem društvu, u smislu izvesne degradacije funkcija plana, tj. raskoraka između intencija društvene reprodukcije koju zapisujemo u planovima i objektivnih, stvamih prilika koje se javljaju u životu, nije izraz nekih nepomirljivih konflikata koji iz.viru iz logike razvoja samoupravnog sistema, niti treba da posluži kao dokaz da nismo u stanju da izgradirao konzistentan model privređivanja, prilagođen specifičnim potrebama naših socijalističkih društvenih odnosa. Naprotiv, to je samo dokaz da takav sistem nismo još izgradili i da protivrečnosti, manje-više, slobodno deluju. Stoga, opredeIjujući se za tržišni model privređivanja, ne sraemo da ncgiramo ulogu plana, kao što isto tako sigurno nikada nećemo doći na pozicije da ekonoraske zakonitosti uvek i

788

DR PAVLE GLIGORIĆ