Gledišta

kog, a time i konzervativnog shvatanja”. l ) Po Đorđevićevom mišljenju, univerziteti su danas shvaćeni i definišu se kao „servisne štanice”, a studenti se tretiraju kao pasivni objekti saznanja i naučnog rada, tj. kao obični potrošači. On je oštro kritikovao ovakva shvatanja i izneo koncepciju novog univerziteta kao otvorene rađne zajednice svih naučnih radnika, koji jeđino uz pomoć univerziteta mogu da prate brzi ritam naučnog napretka. Jer „imiverziteti ne mogu ostati u svom starom i zaostalom položaju i svojoj formalnoj kultumoj i transmisionoj ulozi”. Po njegovom mišljenju, „univerzitet mora postati otvorena radna i naučno-edukativna organizacija koja obuhvata ne samo aktuelne studente, već 1 bivše studente, tj. sve one koji su na njemu radili. Oni se moraju vraćati imiverzitetu i stalno na njemu raditi, proširajući znanja, čiji je tempo otkrića danas za jednu godinu brži nego pre dvadeset godina za pola veka. Bez ovog vraćanja univerzitetu ne može se razvijati moderna proizvodnja i kultura, tako da se • kao što se uvek dešava naše društvo ne bi zasnivalo na prevaziđenoj tehnologiji i zastarelim produkcionim ’odnosima”' 2 ). U vezi s ovim dr Đorđević smatra da je mnogo bolje da u organima univerziteta učestvuju takvi Ijudi nego, kao do sada, predstavnici koje delegiraju opštinske ili republičke skupštine. On eksplicitnO naglašava da je „ovakav oblik draštvene participacije pretrpeo neuspeh”. Slično gledište zastupa i dr Aleksandar Hristov, koji kaže da danas zakonodavci polaze bez ikakve koncepcije mladih, te zato nije ni čudo što se postavljaju i neadekvatne koncepcije samoupravljanja. Tako se, po njegovom mišljenju, „samoupravljanje na univerzitetu izgrađivalo i u praksi izražavalo kao postojeća društvena vlas t, a student se javljao kao objekt nad ,kojim se ta vlast usredsređuje i kojoj se on povinjava. Ukoliko student ostvaraje neka prava ili učestvuje u odlučivanju, to on vrši isključivo posrednim putem". 3) Ako se imaju u vidu prethodne napomene, onda je logična osnovna ocjena studentskog i učeničkog samoupravljanja koja je dominirala na Simpozijumu: samoupravljanje kakvo danas postoji u školama i na univerzitetu nije adekvatno razvijeno i bno (ako se ne iznađu nova rješenja) može da postane čista fikcija za učenike i studente. Istaknuto je da studenti danas u nekim slučajevima nemaju prava u fakultetskim samoupravnim organima čak ni kao pomoćno osoblje 4), da se njihovo mišljenje dovoljno ne uvažava, da oni nisu samoupravljački, već često samo „slušači”, da se tretiraju kao neki spoljašnji faktor itd.; a da je sve to posledica nedefinisanog statusa studenata u draštvu i na univerzitetu. Stoga je najviše pažnje i bilo posvećeno traženju adekvatnog statusa učenika i studenata u samoupravnom društvu.

') Dr Jovan Đorđević, ~0 studentima, univerzitetu i samoupravljanju I ', str. 3. 2 ) Isto, str. 5—6. 3 ) Dr AJeksandar Hristov, „Položaj studenata u samoupravnoj sferi na umveratetu Ovakvo mišljenje zastupa idr Ilija Josifovski, koji ističe da ao sacte „mjedan fonim nije raspravljao kakva nam je omladina potrebna". ) a. Uz., „Teonjski i praktični smisao studentskog samoupravljanja”.

795

RASKRŠĆA STUDENTSKOG I UCENICKOG SAMOUPRAVUANJA