Gledišta

Ova mogućnost direktnog povezivanja visine ličnog dohotka svakog pojedinca sa ukupnom masom realizovanog dohotka (tj. ukupnom veličinom neto -produkta), ne samo što ukazuje na bitnu razliku u ekonomskom položaju neposrednog proizvođača u socijalističkoj nasuprot kapitalističkoj robnoj privredi 11 ), već sasvim jasno otkriva njihovu materijalnu zainteresovanost za povećavanje proizvodnje. Naime, to očigledno pokazuje da socijalistička robna proizvodnja stvara izvanredne društvene uslove za razmah stvaralačke inicijative radnih Ijudi (kao osnovne pokretačke snage socijalizma), jer stvara mogućnost za povezivanje materijalnih interesa svakog pojedinca (preko njihove zainteresovanosti za povećanje ličnih dohodaka) sa interesima kolektiva kao robnog proizvođača, pošto od mase dohotka, koju kolektiv realizuje kao robni proizvođač, direktno zavisi i veličina ličnih dohodaka svakog pojedinca 12 ). (2) Svaki radni kolektiv je zainteresovan za to da kao robni proizvođač ostvaruje što veći dohodak, ne samo zbog dosad pomenutih razloga već i stoga što mu to obezbeđuje mogućnost akumulacije, tj. stalnog izdavanja jednog dela realizovanog dohotka radi proširivanja proizvodnje. Pri površnom posmatranju može izgledati da će radiii kolektiv, ako samostalno raspolaže dohotkom i sam odlučuje o njegovoj raspodeli l3 ), biti zainteresovan da celokupni dohodak (neto-produkt) preduzeća

11 ) Poznato je da je visina ličnih dohodaka pa, prema tome, i lična potrošnja najamnih radnika u kapitalizmu bila unapred određena \dsinora najamnine (a ova vrednošću radne snage i ponudom i tražnjom sa njom). te nije bilo mogućnosti da uporedo sa povećanjem proizvodnje ili produktivnosti rada u kapitalističkom preduzeću, automatski rastu njihove najamnine. Tu se čak dešavalo i obratno, tj. da sa porastom društvene produktivnosti rada opada vrednost radne te da zbog toga uporedo sa porastom ukupne proiz\ r odnje opada i učešće najamnih radnika u proizvodu koji su svojim radom stvorili (što je poznato kao proces st\ r aranja relativnog viška vrednosti). Nasuprot ovome, u socijalističkora preduzeću kojim upravljaju sami radnici nema nikak\ r e društ\ r ene prepreke da uporedo sa pbvećanjem proizvodnje i na toj osnovi realizovanog dohotka (neto-produkta) rastu i njihovi lični dohoci, tj. lična potrošnja članova kolektiva. 12 ) Sraatram da se može reći da na ovom planu u osnovi nema ni suprotnosti interesa radnih kolektiva, kao robnog proizvođača, s jedne i društvene zajednice kao celine, s druge strane. Naime, kao i društvena zajednica, tako su i radni kolektivi zainteresovani da na bazi povećanja materijalne proizvodnje povećavaju i lične dohotke, odnosno hčnu potrošnju radnih Ijudi. Ovo saznanje o jedinstvu interesa na ovom planu ukazuje na neophodnost da se prilikom određivanja instrumenata kojima društvena zajednica svesno reguliše određene odnose u raspodeli ne sme dozvoliti da pojedini od tih instrumenata destimulišu radne kolektive u povećavanju proizvodnje ili da ih spreči da uspostave direktnu zavisnost između ukupne mase realizovanog dohotka i ličnog dohotka svakog pojedinca, Intervencija društ\'ene zajednice koja o ovome ne bi vodila računa raogla bi samo ometati stvarni razmah stvaralačke inicijative radnih Ijudi. 13 ) Ovde ćemo pretpostaviti da radni kolektiv raspolaže celokupnim realizovanim dohotkom, tj. da u raspodeli tog dohotka ne učestvuje niko van kolektiva. Drugim rečima, pretpostavićemo da ne postoje instrumenti zajednice kojima se jedan deo dohotka oduzima svakom radnom kolektivai radi podmirivanja određenih društ\ r enih potreba. Ovde je bilo neophodno poći od takve pretpostavke. Međutim, u realnoj stvarnosti ti instrumenti postoje i omogućuju da se obezbede materijalni uslovi samoupravnog odlučivanja u svim oblastima društvenog života (npr., u školstvu, zđravstvu itd.) i na svim nivoima (proizvodno-poslovnim i teritorijalnim asocijacijama radnih Ijudi) samoupravne strukture jugoslovenskog društ\ r a.

1306

DR MILADIN KORAC