Gledišta

Jedno i drugo možemo nazvati planiranjem u najširem smislu. Planiranje treba da osigura 1) one toliko često spominjane jednake uslove privređivanja, bez čega nema raspodjele prema radu, 2) privrednu stabilnost, bez koje nema jednakih uslova privređivanja i 3) brz privredni rast, bez koga nema konačnog uspostavljanja novog idruštveno-ekonomskog sistema. Iz ove analize proizlazi da je često isticana antinomija između tržišta i plana lažna. Tržište je, u stvari, instrument planiranja, i to jedan od najefikasnijih. A planiranje ne samo što nije istovjetno s administrativnim intervencijama već se, u stvari, najvećim dijelom sastoji od neadministrativnog interveniranja dostavljanjem relevantnih informacija privrednim subjektima (onih informacija koje su važne za privredne odluke a tržište ih, po prirodi stvari, ne može dati ili uopće ili ne na vrijeme), monetamom i fiskalnom pohtikom itd. A zatim, pored tržišta i plana javlja se i jedna nova institucija neadministrativnog koordiniranja privrednih aktivnosti: samoupravne strukture iznad nivoa poduzeća. Cini se vjerojatnim da će te strukture jednog dana sasvim supstituirati državne organe u oblasti upravljanja privredom. Međutim, da nismo, možda, razrješavajući jednu iažnu antinomiju stvorili jednu lažnu harmoniju? Zar nije očigledno da su autonomija poduzeća i nacionalno planiranje međusobno kontradiktomi ciljevi? Jer ako je poduzeće zaista autonomno, onda je planiranje nemoguće, a ako je planiranje zaista efikasno, onda autonomija privrednih subjekata može biti samo prividna? Ovakvo rezoniranje povlači se od prvih kritika socijalizma kada je kritika bila prvenstveno uperena protiv namšavanja tzv. suvereniteta potrošača 12 ) pa do današnjih skupštinskih polemika. No i ova kontradiktomost je lažna. Ne samo da narodno-privredno planiranje (socijalističkog tipa) ne smanjuje autonomiju privrednih subjekata, ono je, u stvari, znatno povećava, i to bar iz tri osnovna razloga: 1) Neizvjesnost buduće privredne konstelacije najveće je ograničenje slobode odlučivanja osnovnih privrednih subjekata. Planiranje drastično smanjuje tu neizvjesnost i na taj način omogućuje da odluke proizvođača u znatno većoj mjeri imaju oče-

\ 2 ) Hustrativan je stav poznatog engleskog ekonomista L. Robbinsa, pisca jedne metodološke studije koja se na Zapadu smatra klasičnom: „Navodna prednost privrednog ,planiranja' naime, da ono omogućuje veću sigurnost s obzirom na budućnost ovisi od pretpostavke da će pod ,plamranjem' sadašnje kontrolne snage, izbori individualnih potrošača i štei sami biti stavljeni pod kontrolu planera. Stoga se pojavljuje paradoks: ili je planer lišen instrumenata za računanje ciljeva zajednice kojoj namjerava služiti ili, ako uspostavi te instrumente, on uklanja raison d etre ,plana' (An Essay on the Nature and Signl * n \r C e °i Science, Macmillan, London, 1932, str. 113). Nq• uzrok tom paradoksu nije ekonomska stvarnost, već dvostruka zabluda Robbmsa o osebinama te stvarnosti. Robbins, naime, implicitno da se "izborl individualnih potrošača i štediša" vrše u ekonomskoin i društvenom vakuumu, a da planiranje može biti jedino centralno -admmistrativno. Od interesa je istaći da i kod nas ima oni, Rbb^ 6 lc^eo ' c^e veze nisu svjesni izvjestan broj sljedbenika

1327

SOCIJALISTICKA ROBNA PROIZVODNJA