Gledišta

kivane posljedice. 2) Planiranje povećava stopu rasta, a s njom se proširuje tržište i povećava broj alternativa koje privredni subjekti mogu odabrati. 3) Planiranje ujednačava uvjete privređivanja i na taj način smanjuje ovisnost uspjeha proizvođača od eksternih uslova koje individualni proizvođači ne mogu kontrolirati i koji su ekonomski i društveno iracionalni. „ Na kraju i jedno pitanje od vitalne važnosti: da li je uopće moguće ostvariti instituciju društvenog vlasništva tj. samoupravni socijalizam? Prirodno, ovdje ne mislim na to da li je i kako društveno vlasništvo spoznajno-teorijski moguće, već da li i kakp ga možemo reaiizirati u praksi. Odgovor na ovo pitanje može dati kamo empirijska analiza. Ukoliko društveno vlasništvo znači samoupravljanje, raspodjelu prema radu, efikasno tržište i planiranje, koje ujednačava uslove privređivanja, smanjuje neizvjesnost i übrzava privredni rast i ukoliko se ti efekti očekuju u uobičajenim okvirima empirijske ostvarivosti odgovor na postavljeno pitanje je pozitivan. Samoupravijanje se u Jugoslaviji pokazalo i 'ostvarljivim i efikasnim: otkad je zavedeno, privredna efikasnost se povećala, a tempo privrednog razvoja bio je jedan od najbržih na svijetu. Razvoj ekonomske nauke omogućio je da se danas stabilizacija postizava i u kapitalističkim privredama. Prema tome, ostvarIjivo je efikasno neadministrativno planiranje u tržišnim privredama. Raspodjela prema rađu i ujednačavanje uslova privređivanja što su, zapravo, dvije strane iste medalje pokazali su se kao najteže rješiv zadatak, ali i tu je postignut određen napredak i u teoriji i u primjeni. Činjenica je, međutim, ,da u našoj privredi dolazi do ciklusa da se raspodjela prema radu grubo narušava kao što pokazuje dijapazon dohodaka, od onih kod nezaposlenih rudara do administrativno zamrznutih dohodaka bankarskih i drugih službenika da su uvjeti privređivanja krajnje nejednaki kao što pokazuje poslovanje, npr., metalne industrije i vanjskotrgovinskih poduzeća i žučne polemike u Skupštini da u posljednje vrijeme planska predviđanja sve manje predviđaju ono što će se stvamo desiti, da se privredna nestabilnost povećava, a stopa rasta smanjuje. Ne opovrgavaju li ove pojave optimistički zaključak o ostvarljivosti samoupravnog socijalizma? Sta se, u stvari, dešava? Odgovor na ovo pitanje nije prost, a ovdje nije mjesto da se ulazi u potanku ekonomsku analizu kako bi se došlo do argumentiranog odgovora. l3 ) Veoma pojednostavljen,

,3 ) Zainteresiranog čitaoca upućujera na svoje knjige Ekonomska nauka i narodna privreda (..Naprijed”, 1968), Privredni ciklusi u Jugoslaviji, (Jugoslovenski institut za ekonomska istraživanja. Beograd, 1968) i Ogled o j ugoslaven* skom društvu („Mladost”, Zagreb, 1968), gdje je pokušano da se analiziraju i društveno i ekonomski objasne navedene zabrinjavajuće pojave. 1228

DR BRANKO HORVAT