Gledišta, Nov 01, 1968, page 140

dubljivanje smisla zbivanja njegovim analitičkim cepkanjem na mnogobrojne montažne elemente kako bi se ono sagledalo iz što više različitih uglova od kojih svaki predstavlja, između ostalog, i posebnu ćeldjicu jedne izuzetne ritmičke kadence, ne samo da se „prepušta događaju da priča sam sebe” već se u scensku situaciju unosi i niz slučajnosti koje teku oko osnovne „teme” i prepliću se s njom; moglo bi čak da se kaže kako se događaj ne bira i ne prikazuje isključivo prema „temi” koju je hteo ređitelj iz njega da izvuče, već se želi da ta „tema” prodre do gledalaca u sklopu brojnih sinhronih „tema" koje sve zajedno čine kompleks autentične životne stvamosti. Ta „utopljenost” autorovog osnovnog motiva u složeno tkivo „slučajnosti” koje pletu bogatu polifonijsku čipku radnje logično dovodi i do jedne dmge posledice: posmatračka uloga kamere ne dozvoljava da se ipostupci lićnosti objašnjavaju gledaocima posredstvom izričitih motivacija: život na platnu se odvija na prividno sasvim objektivan način i mi možemo da ga pročitamo i protumačimo isključivo s obzirom na posopstvene sudove o ponašanju jedinki u njemu. Reditelj nam nikakvom psihoioškom, literamom ili bilo kojom đrugom analizom neće pomoći da se u njima snađemo. Očigledno je da svi ovi elementi potiču od shvatanja da je dovoljno da od kamere očekujemo beleženje bihevioristički donetih „signala” motivacija, ali ne i pokušaje da se oni istaknu ili da nam se tumače: kao pred ponašanjem Ijudi u životu, na nama je da nagađamo smislove njihovih postupaka; drama kao da ne žeh da se upravlja tokovima koji nam te smislove otkrivaju, već pre ide za tim da ih prikrije u moru svakodnevnih slučajnosti koje maksimalno iiče na stihiju života. Najzanimljivije je to što u delima Antonionija, Felinija, Bergmana ili Petrovića ovako konstruisane dramske ili, bolje životne situar cije otkrivaju svoj dublji smisao ne kroz odnose i razvoj tih „mistifikovanih” postupaka ličnosti, već kroz nekakvu zgusnutu atmosferu celine zbivanja, kroz neku fluidnu nabijenost značenjem koje natapa svaki elemenat prostora i svaki trenutak vremena, kroz jednu „globalnu” sugestiju smisla skoro iracionalne artikulacije. Da bismo se podsetili ovih sublimnih trenutaka u tvorevinama savremenih autora, dovoljno je da dozovemo u sećanje, pored već navedenih primera iz Felinijevih fihnova ULICA, PROBISVET ili KABIRIJINE NOĆI, t takva mesta kao što su traženje izgubljene devojke po kamenitom ostrvu u Antonionijevoj AVANTURI ili lutanja junakinje po pustom predgrađu iz NOĆI istog autora; uzbudljivog prizora u kojem počinje da pada sneg preko pejzaža sa silovanom i übijenom devojkom iz Bergmanovoga DEVICANSKOG IZVORA ili zaleđenog jezera u kojem je Beli Bora sakrio leš Mirle iz Petrovićevih SKUPLJACA PcRJA; devojčinoga nemotivisanog prijavljivanja policiji sopstvenog Ijubavnika u Godarovom DO POSLEDNJEG DAHA ili scene sa pesmom o liniji sreće na dlanu Marijane Renoar iz njegovoga LUDOG PJEROA; kao i čestih iznenadnih odluka Džimija Barke da menja svoj životni put u Pavlov>

1588

DUSAM STOJAKOVIC