Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije

a poslije teorija o misiji židovstva bile su samo protuotrov činjenici Židovske nemoći najprije u Palestini, a poslije još radikalnije u galutu, one su bile, da se poslužimo modernom (Oberkompensation) za osjećaj realne slabo-

terminologijom, hiperkompenzacije sti; bile su Jedino oružje manjine koja drugoga oružja nije znala da skuje.

Kad je ova realna slabost postala toliko očajna raspadom židovske zajednice te su u novom vijeku, one razmjerno pozitivne hiperkompenzacije izgubile životno značenje, bolest je prešla iz kroničnoga u akutni stadij: nemoć Je postajala sve očitija, svijesnija, mućčnija; njena je hiperkompenzacija bila, mjesto ranije pretjerane samosvijesti, histerija zatajivanja samoga sebe, nadvikivanje židovskoga glasa u nutarnjosti. svladavanje svih židovskih svojstava, ukratko asimilacija.

Gionizam nije protuotrov, nije hiperkompenzacija, nego zaista lijek kako ga traži pra-

va psihoterapija, jedmi lijek za židovsku bolest. Ovu spoznaju ilustrira amcrički pisac

Ludvig Lewisohn koji je neobično duboko prodro u srž židovskoga pitanja u svom TrO= manu što je u njemačkom prijevodu izašao 1999 pod imenom »Das Erbe im Blut« na 311 str. u izdanju Paula Lista (Leipzig). Crtajući četiri generacije istočno-židovske porodice, crta razvitak modernoga židovstva: Melamed u vilnajskom getu osjeća okove tradicije; sin mu ostavlja talmudski svijet ı seli u Istočnu Prusiju, na razmeđu istočnoga ı zapadnoga židovstva; jedan se unuk krsti od dviju unuka jedna sklapa sretan brak ı ima pravi židovski dom, druga se ubija, jer JOJ muž već trpi od rastrojenosti ı razdvojenosti; drugi unuk odilazi u Sjevernu Ameriku, postaje američki građanin, ali ne gubi nikako osjećaj da je Židov i da je u galutu; no praunuk Artur već proživljava sve muke asimiliranoga židovskog djeteta koje nema u sebi nikakvih židovskih vrednota, a ipak ne može da uđe u nežidovsku sredinu. Njegov duševni život daje glavnu sadržinu romana, u odlični

koju su uklopljeni duhovi ı eseji

o gotovo svima komponentama Žžidovskog pi-

tanja ali vazda s gledišta pacifističkohumanističkoga a pod vidom spoznaja Freudove i Adlerove škole, od kojih Lewisohn uzima većma ono zajedničko ne ulazeći, dakako, u stručnu diskusiju pojedinih pojmova i protivnosti u naziranjima Freudove psihoanalize ı Adlerove individualpsihologije. Sve putove kojima Židovi kušaju da pobjegnu od izvora svoje teške problematike, od židovskoga pitanja, prikazuje Lewisohn s rijetkom opjektivnošću ı razumijevanjem; alı najzad ostaje samo jedan put: vraćanje Žžidovskoj zajednic1. Zaista, ko hoće dokraja da upozna Žžidovsko pitanje, neka pročita Lewisohnov roman.

Dr. Coi Rothmuller

NEKOLIKO RIJEČI O HAMEFIRIJU

Avigdor Hameiri bliži nam je od drugih hebrejskih pisaca, jer je u njega samo jeZIČno ruho hebrejsko. Što nam u tom hebrejskom ruhu prikazuje, to je goli život današnjice: sve strahote svjetskoga rata, koje niko ne smije zaboraviti, jer će nas inače 1 suvišć brzo uljuljati u nove grozote: problemi odnosa Židova i nežidova u galutu: borbe omladine ı t. d.

Hameiri nije glas židovske budućnosti; on

između

je odjek sadašnjice, stradanja i nada. Ali je taj odjek posve naš, evropski, zato bliži asimiliranoj omladini nego oni glasovi koji već

pripadaju zboru novoga. pomlađenog židov-

stva u Erec Jisraelu. Slikama iz bioskopa Odese 1919 daje nam Hameiri nekoliko momentfotogra-

1920

fija iz kaotičnih dana revolucije Kerjenskoga i boljševičke revolucije. On se tamo našao kao ratni zarobljenik. Odesa je mijenjala gospodare često, upravo kinematografskom brzinom. Bivalo je koješta. Ova bivanja i događaje, sitne same po sebi ali važne po simbolici, crta nam Hameiri u zbirci »Ben šine adam. Reinoa Odesa 5679 - 5680« (»Među zubima ljudi. Kinematograf Odesa 1919 1990«). Njima se upotpunjava slika Avigdora Hameirija koju smo stekli ranijim prevodima Samucla Romana.

G. R.

166