Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije

zaposjedne. Darovali smo za popravak zgrade ı poslali glasnike u Sihem da” donesu natrag svitke Tore koji su tamo odneseni za provale Tatara. Radimo

u Jerusolimu na tom da uredimo hram u kom ćemo se moliti. Stalno naime

“dolaze neki ljudi i žene ız Damaska ı Alepa u Jerusolim da vide sveta mjesta

ı da tuguju. Ako me je Vječni držao vrijednim da vidim Grad u njegovnj

pustoši, neka me usreći da ga opet vidim izgrađena i obnovljena.«

U tom ı drusim pismima vidimo kako izmučeni, stari čovjek raste gotovo do herojske veličine. Nahmanides se tuži na jadno stanje svetoga grada ı zemlje, ali on ne tuguje tek tako i ne sjedi ojađen skrštenih ruku. Tek nekoliko dana iza boravka u Jerusolimu zaposjedne neku praznu kuću pa Je restaurira. Pusta mjesta budu opet naseljena, a osamljeni putovi ožive od Židova.

Nahmanides je dobro opažao geografske i druge osebine zemlje i svoja opažanja upotrebljavao kod doyršiyanja svog komentara Bibliji. U pismu u kome piše o svojim dojmovima u Erec Jisraelu spominje neki stari židovski novac koji Je tada nađen.

Nahmanides je ostao i do svoje smrti (1970) u vezi s rodnom općinom. Uspjelo mu je probuditi interes i čežnju za Hrec Jisraelom. Njegova sm nastojanja okrunjena uspjehom, ı naskoro pohrliše sa svih strana hodoasnici u Jerusolim. U novoosnovane škole došlo je mnogo učenika, i opustjeli Je grad oživio novim životom.

Nahmanides je bio filozof života, naoko pun protivnosti kao ı život, a ipak je sazrio u potpunu u se zatvorenu, harmoničnu ličnost. Njemu valja zahvaliti da židovski jišuv Erec Jisraela nikad nije posve nestao 1 da nit listorijske povezanosti nikad nije bila prekinuta.

HIRŠ KALIŠER: DRIŠAT CION

Od rane mladosti kuca mi srce i čezne duša za Gionom.

Čije srce plamti ljubavlju prema stvoritelju, svome narodu i svetom tlu, njegovim licem teku kao bujica, bez prestanka, vruće suze. Od vremena, kad su prestale žrtve i otkad samo suze pokrivaju oltar Gospodnji, nema više proroka. Tora je zapečaćena knjiga, svi lutaju u tmini, ne mogu da gledajn njeno svijetlo ı vječnu istinu. Zar nikad više neće zasjati svijetlo Tore, zar će ljudi podivljati i dane provoditi u neznatnu poslu, ne gledajući djelo Božje? Zar da sinovi otaca ne ljube više Svetu Zemlju i ne grle prah njen? Žude samo za srebrom, i tek smrću prestaje njihova požudnost. Svi žive u zabludi, ı nestalni su njihovi sudovi.

I onima koji vele: Što je to Cion, te bismo Sa željeli, što nas se tiču sveta mjesta. te bi samo za njima čeznuli? Ta mi imamo sve u našoj domovini, ı nama Je među narodima dobro. 1 tako Je iz njihovih misli prognana misao na Svetu Zemlju, na obećanje i na proroke. Vole zemaijsko ı prolazno, Sveti im Je ı Vječni stran, baštinu otaca ne poznaju.

209