Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije

volijem boraviti jedan dan u Tvojim dvoranama, gledati Tvoj razoreni hram i opustošene svetinje, ı ljubiti njihovo kamenje i njihov prah. Više volim na pustim mjestima suze liti, jer Tvoj je pepeo mojim ustima med: tužno jadikujem ı nalazim u plaču smirenje, jer mi je lakše kad podignem glas ı razderem svoje haljine. Devetoga dana mjeseca elula godine 5097 stupih u razoren ı opustošen grad...«

Po ovom zaključuje Gratz da se Nahmanides nije dobrovoljno iselio, jer tako se ne tuži hodočasnik koji je ostvario svoju težnju za svetim tlom, nego naprotiv prognanik koji je morao napustiti svoju domovinu. Neću pogriješiti, ako ustvrdim da Gratz ovdje nema pravo. U svakoj iseobi ima tragike ı sentimentalnosti, a tim više kod osjećajnog starca Nahmanidesa. Nije li napokon veliki pjesnik Jehuda Halevi slično osjećao? A njegov odlazak sigurno nije bio prisilan. Moram navesti još jedno mjesto iz njegovih govora gdje spominje dužnosti prema Frec Jisraelu i kaže: »Stanovati u Erec Jisraelu vrijedi kao sve zapovjedi, ı to je razlog, da sam ostavio svoju domovinu, svoju kuću ı baštinu — i ostao tvrd kao kamen prema kčćerima i smovima.« |

Gratz spominje ovo mjesto mimogred, ali mu ne daje nikakvo značenje. A uistinu nema nikakva temelja da se Nahmanidesu ne vjeruje. Sve to dokazuje dovoljno da se Nahmanides odlučio dobrovoljno, iako teško, na ovu veliku žrtvu, vrijednu svakoga priznanja. Sada se tek 75 godišnji starac pokazuje kao čovjek djela, pun energije. U Erec Jisraelu našao je vremena i da dovrši svoj komentar Bibliji, ı snage da osnuje novu veliku školu.

Kratko vrijeme prije dolaska Nahmanidova bila je Palestina razbojište raznih naroda koji su zemlju posve opustošili. Kad je Nahmani došao godine 1267 u Palestinu našao je samo ruševine, a Židovi su zemlju posve napustili. U pismu syom sinu ocrtava on ogorčeno tadašnje stanje zemlje. Taj interesantini list glasi:

»Bog Te blagoslovio, sine Nahmane! Neka Te stigne blagoslov Jerusolima, i gledao djecu svoje djece! Stol neka Ti je kao u praoca Abrahama!

Ovo Ti pismo pišem u svetom gradu Jerusolimu. Hvala i slava onome koji me Je blagoslovio, te mi je uspjelo devetog dana mjessca elula ovamo stići. Ostajem ovdje do poslije Jom kipura. Odlučio sam otići u Hebron gdje se nalaze grobovi naših praotaca da se na njima molim i sebi nađem grob. |

Što da Ti o zemlji velim? Posve je napuštena i neizmjerno pusta. Kao da Je pravilo: što je svetije neko mjesto, to je pustije. Jerusolim je opustošen više od Judeje, a ova više od Galileje. Uza svu pustoš — to j- blagoslovljena zemlja. Jerusolim ima 2000 stanovnika, od toga 309 kršćana koji su izbjegli maču sultana. Židova nema, jer su pobjegli pred dolaskom Tatara. Dio ih ie umoren. Tamo žive samo dva Židova koji se bave trgovinom boja. U njihov} se kući sastaju subotom ostali Židovi na molitvu. Ove sam ja hrabrio. Nađosmo neku pustu kuću s mramornim stupovima ı lijepim svodovima te je uzesmo za sinagogu. Jer grad je pust, a ruševine pripadaju onom ko ih

206