Iz večnoga izvora : stihovi

No zar savremeni naučnici ne postavljaju sebi baš tu zadaću, zar njihova oštra analiza ne razdrablja ogromno telo Zivota, da bi dosegla do njegove srži? Je li pesnik baš taj centar nazvao Izvorom Večnim? ...

S neverovatnom brzinom i lakoćom razbijaju se forme života: u jednom trenutku raspada se ogromni, čudnovati drednot, za nekoliko minuta ginu čitavi gradovi, čitave oblasti uništavaju se podzemnim udarcima ili okeanskom stihijom. Nežni, lepi cvetić gine od nestašne ruke dečje i u tren oka oluja iz korena čupa ogromne hrastove. Kao što bujna uzdignuta trava pada pod udarcima kose, tako padaju tisuće ljudskih života na bojnim poljima. Ginu kontinenti i nebesna svetila; ginu čitavi svetovi misli, osećaja, želja i težnja u čovečjoj duši od jednog jedinog pogleda, uzdaha ili pokreta. U jednom trenutku iščezavaju naša saznanja i zamenjuju se novim ...

Gde će se i kako će se tu naći fačka oslonca? Za šta ćemo se uhvatiti i čime održati u tome vihru, u toj bujici? Kuda nas oni vuku? Zašto? Otkuda? ... U onom trenutku, kad se rodilo čovečje saznanje, rodila su sei ta pitanja, rodila se žedj poznanja. A koliko je zadovoljavajućih odgovora dobio čovek na ta pitanja? Izgleda: u koliko je više fakata, u toliko je više pitanja.

Nedavno, jedan od velikih ruskih naučnika, fisiolog Pavlov u svom javnom predavanju priznao je, da skupljanje znanja spoljašnjih fakata i sva čudovišta tehnike nisu učinili čoveka boljim, niti su život učinili čovečnijim.*) Živi primeri su nam pred očima: strahote

*) Kad se već o tome govori, interesantno ja pomenuti ovai karakteristični primer:

Vodj engleskih socialista R. Makdonald, izlažući svoje misli o socijalizmu, u vrlo interesantnom članku «Sta je socijalizam», izmedju ostaloga veli OVO:

* 142 *