Iz večnoga izvora : stihovi

No ona je vezana s nama i mi se pomoću nje preporadjamo u viši život, ona je moć našega rašćenja ...

Govoreći o ovome, nemogućno je ne pomenuti jedan od najvećih spomenika čovečjega nadahnuća — indijsku poemu «Bhagavad-Gita». Vele, da {e Emerson bio jedini čovek u celoj Americi,koji je u svoje vreme imao tu knjigu, staru, po mnjenju sanskritologa, 5000 godina. Vilhelm Humbolt blagodario je Boga, što mu je dao dug život te se mogao upoznati s tom knjigom. Evo, kakve reči mi nalazimo tamo: «Kad se sjajni duh otelotvorava ili rastelotvorava u vremenu i prostranstvu, on onda obuhvata stvari i odnosi ih sa sobom, kao što napon vetra odnosi mirise cvetova. Unutrašnja svetlost zapoveda čulima:; ona stvara vezu izmedju sebe i predmeta osećanja. Kratkovidi ne razumeju zagorevanje ili gašenje unutrašnje svetlosti; samo onaj, koji ima tu unutrašnju svetlost, zna šta to znači.»

Ta «unutrašnja svetlost) mnogo se puta zagorevala, osvetljavajući teški put k čovečjem saznanju. Ta svetlost za čoveka nije nešto spoljašnje — ona je u njegovom biću. I kad se ta svetlost rasplamti, čovek postaje sam sveflost, koja osvetljava put i sebi i drugim, koji su sposobni da prime njene vibracije.

«Ti si sam svetlost» — veli indijska mudrost takom «pomazaniku» Božjem. I prva pojava u čoveku te sve{ilosti iz «Večnoga Izvora», koja ga ispunjava radošću, upućuje ga, da izlije tu radost braći oko sebe.

To je osetio i izrazio i naš pesnik u pesmi «Braći»:

Pridite, primite —

Ovo je krv, koja se za vas lije,

Pridite i poslušajte —

Ovo je kroz duh, koji se nad vama Vije, Primite dare srca, koje za vas bije!

I te reči mogu postati velika moć, kad se pretvore u delo, jer misao treba da se rodi kao delo života — to je njena celj:

* 155 *