Iz večnoga izvora : stihovi

Ako uzmemo knjigu «Cherubinischen Wandersmann Angelus-a Silesius-a (1624— 1677) naći ćemo u naivnim njegovim stihovima dušu, iz koje izbija živa, radosna struja neposrednog osećanja ıt sebi Božanstvenog života: «Ich bin so reich als Gott; es kann kein Stžšublein sein, das ich (Mensch glaube mir) mit ihm nicht hab” gemein»

. «Die Welt, die hžlt dich nicht; du selber bist dje Welt, die dich in dir mit dir so stark gefangen hšlt...

Podjimo za nekoliko stoleća u natrag i srešćemo tamo dominikanca EcklBart-a (1250—1327), čoveka neobične filosofske dubine, kome bi se morala pokloniti mnoga «prosvećena» saznanja našega veka. Evo njegovih reči: «Etliche Leute wollen Gott mit den Augen ansehen, als sie eine Kuh ansehen... EinfžlItige Leute wžhnen, sie sollen Gott ansehen, als stiinde er dort und sie hier. So ist es nicht. Gott und ich sind eins im Erkennen»...

Nikakim spoljnim utiscima, nikakim spoljnim eksperimentima, no samo unutrašnjim eksperimentom vlastite duše, koristeći se njenim prirodnim darom intuicije, može čovek poznati najbolja svoja svojstva, poznati u sebi «Večni Izvo» — Boga.

Dar Božji — intuicija, o kojoj savremeni mislilac Bergson veli, da kad ona ne bi bila tako trenutna, ona bi nam dala poznanje Bića, Života, — jeste baš ono, što je najdragocenije u svim naučnim sistemama, koje su kroz nju rodjene; ona je ustopice pratila čovečanstvo u njegovim najboljim težnjama od trenutka rodjenja njegova saznanja. Ona se razno nazivala: ozarenje, iskra Božja, živa iskra, blagodet, nadahnuće i. t. d. No stvar ne zavisi od naziva; njen zlatni trag proteže se kroz tisućuleća, kroz sve, što je čovek stvorio istinskilepo i dragoceno. Intuicija je — «poslanica odozgo»:

Ne zamerite, što je ruho staro, Ma da vam novo donosim poslanje . . .

• 154