Jugoslovenski Rotar

ložaj u društvu. Taj naš položaj u društvu mora da bude u suglasju sa položajem drugog, čije su funkcije ı atribucije drugčije od naših, ali koje sve moraju biti upravljene ka Jednom zajedničkom cilju, Ка boljitku i napretku našeg društva. Svaki od nas, veli nam dalje rotarstvo, za sveopći boljitak mora da pridonese svoj udio savjesno i bez interesa prema svojim mogućnostima i svojim sposobnostima, svaki od nas mora da osjeća dužnost ne samo da dade primjer poštena života nego da i pripomaže svim svojim silama interese zajednice. Sada kada sam u kratko razlozio bit sluzenja po rotarskim principima a napose pak nešto rekao i o služenju zajednici, preći ću da :apaliziram postavljeno pitanje „MOGU LI SE ODREDITI JEDINSTVENE SMJERNICE ZA RAD JUGOSLOVENSKIH KLUBOVA PRI SLUŽENJU ZAJEDNICI?” Da analiza bude potpuna, moram to pitanje da razčlanim na dva dijela, da ga postavim na dva načina i to 1.) Mogu li odrediti |edinstvene smjernice о пати ada 1

2.) Mogu li se odrediti jedinstvene smjernice o predmetu rada i t. d. Na prvo pitanje ne samo da se može ‘her daljnjega odgovoriti jasno, nego se dapače ı mora. Naš uvaženi brat Edo, dozvolite mi, ie pce da tog naseg idealnog i neumornog гоtarskog radenika i ja tako nazovem, na prvom sastanku predsjednika i fajnika našeg “distrikta održanom u Zagrebu u augustu 1932. godinc, spomenuo je u svojem referatu o služenju zajednici rezoluciju br. 34, koja je bila prihvaćena na konvenciji u St. Touisu godine 1923. Ovom se rezolucijom daju svim rotarima svijeta neke smjernice 'za rad u služenju zajednice Prema tim smjernicama svaki rotary klub je slcbodan da semostalno bira svoje polje rada pri sluzenju zajednici prema lokalnim potrebma 1 prema sklonosti svojih članova. Ovo je sve što Je ta konvencija zaključila u pogledu predmeta rada pri služenju zajednici. Resolucija br. 34 potpuno poštuje au‘onomiju koju svaki klub uživa i ne ulazi dublje u pitanj e, što bi svi klubovi mogli i morali da UDRI na polju služenja zajednici. To Je ali i sasma logično, a drugčije nije niti moglo da bude, jer su zaključci konvencija mjerodavni za sve klubove svijeta, gdjegod se ovi nalazili. Ali kako potrebe zajednice nijesu svuda jednake, konvencija nije mogla da odluči ništa o predmetu rada, jer se jedinstvene smjernice o predmetu rada pri služenju zajednici za čitav svijet ne mogu nikako da odrede, potrebe su Amerike potpuno različite od potreba Evrope, ove opet od onih Azije i t. d. Drugčije je ista konvencija postupila u pogledu natma rada, jer je vec spomenutom rezolucijom preporucila svim rotary klubovima svijeta neka pravila koja je tada brat Edo i naveo. Unatoč toj resoluciji i njenim pravilima, koji su morali biti smjernice o natinu kako da se postupa pri radu služenja zajednici, ipak su u rotarstvu postojala i dalje dva pravca i to jedan, koji je trazio aktivitet kluba kao takova, a drugi, koji je trazio da klub agitira samo preko svojih članova. Prvi su pravac usvojili amerikanski klubovi, drugi evropski. Na slijedećim konvencijama je sigurno bilo govora o ovom pitanju ali nažalost nijesam imao na raspolaganje zapisnike tih konvencija i nijesam po tome u stvar upućen. Svakako meni izgleda bar po zadnjim konvencijama u Seattlu i Bostonu da su sada svi klubovi privoljeli drugom pravcu, naime da se klub kao takav ne angažuje pri radu služenja zajednici nego da istupa samo preko svojih članova. Zaključujem to po onome što Je na konvenciji u Seattlu Prinzhorn u svom referatu „O služenju zajednici u klubovima Evrope” rekao, naime: da rotary klubovi pri sluzenju zajednici nijesu 7zvrf// organi već samo pioniri, na njima je da iznalaze potrebe zajednice, da udovoljenje tih potreba propagiraju i da nadju shodne, po гтоgućnosti već postojeće institucije koje se bave radom za zajednicu, a te neka posao izvrše. Preporuča samo rotarima nadzor nad ovakovim institucijama. Na konvenciji u Bostonu Jackson u svom referatu „O osnivanju i izgradnji jednog rotary kluba” kaže

| 85 ни WS Bu KO ЛАНЦИ НА И А ДРЕА АН

NastayahR na sledećoj strani