JUS standardizacija

KAKO POMOĆI PROIZVOĐAĆU I POTROŠAČU STANDARDNE ROBE

Objavljujemo ovaj članak kao interesantnu sugestiju, uz napomenu da ona predstavlja isključČivo mišljenje autora, ne prejudicirajuči konačan stay Jugoslovenskog zavoda za standardizaciju. Načelno, pitanje uvođenja obaveštajne evidencije u smislu iznetih sugestija moglo bi biti uzeto u razmatranje ako se pokaže dovoljan interes privrednih preduzeća i organizacija, u kom slučaju bi bilo potrebno rešiti više organizacionih i drugih problema. Zbog toga bi možda bila korisna šira diskusija u vezi pokrenutog pitanja.

Izdavanje standarda je odgovoran i dugotrajan posao. Kada se standard odštampa, završen je proces usvajanja. Korist od standarda imamo tek onda kada se on počne primjenjivati.

Uz ostalo, standardizacijom nekoga proizvoda smanjuje se obično raznovrsnost u asortimanu sličnih izradaka, čija prevelika širina, osim kod pomodne robe, nema svrhe i ekonomskog opravdanja. Smanjenje asortimana treba da prouzroči veće količine istih izradaka i jeftiniju cijenu. Primjena novoga standarda, normalno, treba da koristi i proizvođaču i potrošaču robe izrađene po standardu. Međutim, primjena novog standarda i u industrijski razvijenijim zemljama, naročito u početku, prespora je i ne daje veliki materijalni efekat. Kod nas se to očituje još u većoj mjeri.

Pojedini korisnici teško dolaze do podataka, tko radi neku robu prema izvjesnom standardu. Dok niz poduzeća traži prikladan artikl za izradu, koji bi imao prođu, sa druge strane tvornice — potrošači, neznaju tko radi neke proizvode. Ta neinformiranost dovodi do toga, da mnogi potrošač izrađuje sam sa univerzalnom opremom artikle koji se mogu i deset puta jeftinije proizvoditi u poduzeću sa specijaliziranom opremom. Radi toga, što svatko radi sve, specijaliziranim poduzećima se, uslijed malih serija, ne isplati uopće ozbiljno ulaziti u proizvodnju niza standardiziranih proizvoda. Svakako, to nije jedini razlog zašto se teško nabavlja standardna roba, ali je jedan od važnih razloga.

Radi bolje informiranosti potrošača, npr. u Saveznoj Republici Njemačkoj, »DIN« izdaje publikaciju: »Vrela za nabavu standardiziranih proizvoda«ć (DIN: BEZSUGSQUELLEN FOR NORMGERECHTE ERZEUGNISSE). To je katalog u kome su navedeni oni brojevi DIN standarda, prema kojima se može nabaviti, ili dati izraditi, odgovarajuća gotova roba. Dakle, uz određeni broj DIN-a nalazi se popis poduzeća proizvođača koja robu izrađuju po narudžbi ili je drže na skladištu — i veletrgovina koje je drže na skladištu. Trgovine su u popisu vidno označene, kako bi se interesent mogao Po Želji orijentirati na proizvođača ili trgovinu. Treće izdanje ovoga kataloga 1964. godine sadrži i podatke, koja poduzeća rade ili imaju na skladištu sve veličine proizvoda, prema izvjesnom standardu — i od kakvog materijala. Osim toga, navedena su i poduzeća koja imaju samo neke od predviđenih dimenzija, sa popisom koje su to dimenzije. Publikacija obuhvaća DIN standarde materijala, poluproizvoda, djelova i aparata. Navodno je ovaj katalog odigrao ogromnu ulogu u povećanju upotrebe jeftine standardne robe, a time i pojeftinjenju proizvodnje. Neke druge zemlje, vjerojatno, imaju takođe nešto sličnoga.

Smatram da i kod nas treba uvesti nešto što bi pomoglo ubrzanju i ekonomski stimuliranoj primjeni standarda u proizvodnji. Za početak, bila bi u tu svrhu dovoljna kartoteka proizvoda-normalija, čije su dimenzije i ostale osobine propisane JUS-standardima. U nju bi mogli biti uključeni i proizvodi izrađeni po nekom drugom nacionalnom standardu, npr. DIN ili sl., koji se kod nas češće koriste, u slučaju da takav ili sličan proizvod nije još definiran JUS-standardima. Kartice pojedinih standarda, npr. M.B1.053 i sl., bile bi svrstane po abecedi i rednom broju, a u njih bi se upisivali proizvođači koji proizvode — ili trgovine koje se obavežu da će držati na skladištu po standardu odgovarajuću robu. Eventualno druga kartoteka po proizvođačima, koja za prvo vrijeme nije naročito aktuelna, davala bi sliku kakovu standardnu robu izrađuju pojedini proizvođači. Kartoteke bi trebao voditi Jugosl. zavod za standardi« zaciju. Prilikom ustrojavanja ove evidencije upoznala bi se javnost, putem prikladnih članaka u dnevnoj štampi, o korisnosti ove akcije za našu privredu i zatražilo od poduzeća da Jugosl. zavodu za standardizaciju prijave normalije koje izrađuju za tržište. Stalna obavijest o ovome trebala bi da bude i u časopisu »Standardizacija«. Zainteresiranim kupcima, Jugosl. zavod za standardizaciju bi na pismeno ili usmeno traženje i naplatu minimalne takše davao pismenu obavijest, koji proizvođači rade za tržište određene normalije. Za početak potrebne su neznatne investicije za štampanje kartica i jedan službenik, koji bi se time u Jugosl. zavodu za standardizaciju bavio. Za nekoliko godina, kada se to pokaže kao korisno, mogla bi ta akcija prerasti u štampanje periodične publikacije, kao što to imaju neki drugi. Uvjeren sam da bi ova iskustva drugih trebalo prihvatiti i što prije proširiti djelatnost Jugoslavenskog zavoda za standardizaciju i na Ovo područje.

VOŠAHLIK LADISLAV : Šef biroa za „standardizaciju — »Prvomajska«