Književne novine

gelSki hamor (rnjanskou

Povodom »Seoba« i »Dnevnika o Carnojeviću« u izdanju »Minerve«, 1956

J ONOVNO čitanje »Dnevnika« i »Seoba« „još jače mi je

nametnulo ideju da Crnjanski, Koji se tražio u tragičnom, i koji je sebe, kao pesnika, našao u rafu, ima snažnu naklonost ka humoru. Smisao za humor on je našao uporedo sa smislom za iragično, i taj smisao kasnije će svesno i sve više da se razvije. Njegove »Priče o muškom«, koje su «ispod »Dnevnika« i »Seoba«, krcaie su karikaturom, a nJegov propali roman »Suzni krokodil«, koji je neko vreme izlazio u »Srpskom Književnom g:riasniku«, upravo trpi, boluje od preterane težnje za makaradnim koje ireba da nasmeje.

Da nije bilo rata, da nije Crnjanski široko uplovio u tragiku, mislim da nikad ne bi razvio u sebi ovaj smisao, koji je tipičan za modernu psihologiju. Stvar je valjda u tome što ima nekih doza koje čovek ne može i koje, najzad, i ne mora da svari i da podnese. Možda su to one velike sume koje su stvarsale značajne komediosrafe, i sjajne komedijante po Evropi i u vreme kada se ona. vozila, svakodnevno, u kolima što vode na vešala?

Najzad, „zašto bi čovek krio: ima istina koje danas prihvatamo sa manje patetike, i manje spremni da ih pustimo da nas mrve i mese kako hoće. Osetili su to kopjunkturni umetnici, „osetio je to ,kao problem, još i Valeri, kada je svojevremeno pbiszo, govoreći o modernoj ume{fnosti, da mu je sumnjivo što ona deluje šokovima, na sama čula, što je sva Uu-– pućčena na senmsornu našu aparaturu. Kao da umetnik pronalazi nove doze, kao da ih. pojačava. Na filmu, najviše se to vidi. Današnji film sve češće donosi naturalizam najgrublje viste, injekciju koja se zabija u kičmu, trula lica mrtvaca, u raspadanju, — to su doze u koje se još ima poverenja. Jer, ko će da izađe na kraj sa današnjim čovekom? Pretrpeo je on neke stvari, i postao je imun za njih. Ono što bi nekada naše mame i bake dovodilo do užasa, nas ostav lja relativno bladnokrvne, Ako mi kažu da smo otupeli, da smo postali neosefljivi, odgovoriću: ne, mi se samo. branimo.

U tome, što ume da se nasmeje, vidim jednu od najinteresaninijih i vrlo impresivnih odlika Crnjanskog. Nešto, istina, što je Crnjanski sasvim ozbiljno shvatao, i ne pomišliajući, valjda, da nas nasmeje, dodali smo mi — neka nam je prosto. Ja, naprimer, smejao sam se ponekad tom pomalo ćaknutom

· mladom Carnojeviću koji pati prilično narcisoidno. Izgledao mi je kao neki demodirani Verter u rafnom izdanju. Ali, i sam Crnjanski je osetio potrebu 'za smehom, i to baš tamo. na ratištima, besmislenim i smešnim, pa je tako intonirao neke stvari, svesno je tako zategao neke žice: da osetimo želju da se osmehnemo, da se nasmejemo.

U »Dnevniku«, ipak, to je više osmeh nego smeh, Količina gluposti i besmislica narastala je paralelno sa neminovnom unutarnjom ·potrebom čoveka da se brani. Šta' je čoveku, šta je ovom Crnjanskom ostalo drugo nego da se ponekađ odbrani. i to osmehom, ako već nije mogao da se smeje? Sve je bila propast, i sve je bilo Iomašanje, iz rova U TOV, iz boraza u poraz, jedno potucanje koje kao dz je na čoVeka imalo apsolutno pravo.

»Dnevnik« je ozbiljna i potresna knjiga. On je mek i lelujav, on je pomalo snobovski, on je sav u štimunBU, Oh je autentična poezija, ali to lutanje, i sva ta besmi slenost, to klimanje glavom lišću, to razgovaranje sa sObom, pa one svilene čarape koje su se nosile u Banatu. dok se igrao tango, pa onaj banatsiki velišmerc (pitao se Crnjanski: »Otkud veltmerce u Banatu?«), pa ome ikone Što se premeštaju iz jednc3 ugla u drugi, pa šaptanja i de ofavanja, palanke i šoTovi, kubeta crkava, pevačka društva, gurkanja i Štibanja, slike eara Dušana, šVe 10 kroz lom i kroz besmislenost, donelo je i osmeh, koji se javljao istoVremeno sa izvesnim osećanjem zađovolistva što se sve baš tako dešava. Postoji valjda ta granica kada dara Pređe meru, i hadn čoveku, Pa zvao se on i Miloš Crnjanski, suv ponet, i Don Kihotov sin, ne ostaje više dovoljno snage da bi sve to uzimao onoliko ozbiljno koliko je to činio u početku.

Lirski zamah, ne onaj uDadljiv i prodoran, nego O-

naj uporni i polagani, koji vas polako obuzima, koji vas postepeno, ispunjava, taj lirski zamah i ritam »Dnevnika« nije drugo nego još jedan pokušaj odbrane. Ako čovek usred rata, vukući se od bolnice do bolnice, može da pronađe akcente i dužine za svoj lirski potencijal, onda fo već govori o njegovom nadvladavanju, duhovnom, svih fih užasa i strahota. Osmeh, koji Crnjanski izazove, s vremena na vreme, na račun svega fioga, pa i na račun samoga sebe (dugo će posle toga, čitali smo, po Beogradu da ide sa be-

Trance Mihelič; Ronjanik

retkom na glavi i sa vojničkim uvijačima oko listova), to je takođe jedan lirski tre nutak. (Pesnik se, uostalom, i ne rađa. tamo gde je potpuni poraz. Posle svega, vo= leo je ipak Crnjanski da bude demobilisani vojnik u DOeziji., da se gadi i da govori kako mu je sve tuđe i glupo, i kako je od svega, i posle svega, osfala samo Suma tra, što je prefstavljalo pomalo slfilizovano gađenje, i pomalo stilizovanu odvratnost, — dakle očiglednu literaturu.) U »Dnevniku«, Crnjanski se gadi osmehujući se. Q-

smeh daje ovoj prozi još više prozračnosti i lakoće, To osmehivanje i smeškanje, — koje pretstavlja one čudne briljanftne pasaže humotra sa konsorđinom, pasaže koji se zaista neosetno i lako ulivaju u čitav tekst ponetosti i egoizma, haosa i izgubljenosti, — U drugom TOmanu Crnjanskog, u romanu »Seobe«, pretvorilo se ponekad u smeh glasan i jasan, i to sa mnogo više gorčine. -— Nije ni čudo: »Seobe« su izrasle iz »Dnevnika«, i prerasle ga. Ono što je osnovna ideja »Dnevnika«, kojj je pre svega metafoničan, i vi-

še ženskast nego vojnički, to je ideja da smo se, otkako znamo za sebe, tukli za tuđ interes i za tuđ račun, i da je sve to jedna ogromna sramofa i gadosti. Ta ideja »Dnevnika«, pretežno u osšećanju, čisto lirskom, duboko subjektivnom, metamorfozirala se u romanu »Seobec u mil. Laku i pomalo asmatičnu iskidanost i zagroenutost teksta o Čarnojeviću, Crnjanski je, pošto je ostavio iza sebe rat i prve svoje utiske i pometnje iz njega, zamenio većim zamahom, i na mahove zafmo snažnijim. Qsećanje Čarnojevića pretvorilo se u mil, i to u mit istoriski težak i potvrđen. Umesto Ćarnojeviča, koji se pokazuje svetu, delujući i sam kao autenfična lirika, fa čista pojava. ta malo ćaknuta fi Bura. taj bol i ta blaga užagrenost, ta crozničavost fino transportovana u poetski do življaji, umesto tog Čarmojevića koji se seća kako je nekad. kao dete, neprestano mavlačio i svlačio bele rukavice, dok mu se, majka, u dovica. ljubakala levo i desr pojavili su se ovde ljudi ogromnih irbuha i fvrdih glava, pojavio se najpre on, Vuk Isaković, podbuo i zavijen u ovnujske kože, da se klatari, na: čelu svog puka, bez razloga i smisla. Tu je njegova gospoža Dafina, tu je i njegov žuti brat Arhan-= đel, a tu su i svi oni ljudi i žene, ona ogromna masa (»Seobe«• su naš brvi i najbolji, jedini roman mase), koj stradaju i zlopate se koji žive po močvarama i baruštinama, „ubijaju i čekaju da budu ubijeni, sve u judnom učimilo eamo kao isnikada kraja da sagleđa. Sve ono, dakle, što se provlačilo kao miris, kao štimung, blago naznačen, opreznom i mekom rukom, ovde

narcisoidnog ,

se zguslo, nafeđrilo {e, !spunilo se mesom, kostima 1 krvlju. Senke iz »Dnevnika« odiednom su se pokrenule, ] počele su da urliču i dž piroJeću kroz šibe, da padaju od kuršuma ili sekire, da služe riekakvoj Mariji! Pereziji, da ostavljaju kosti u tuđini, ilj se vraćaju kući kao aveti Stil Crnjanskog, svečan 1 suzdrž:no tužan poput slavjanošrpskog. prilagođem tom mirisu blata i patnje, močva ra i ovnujskih koža, znojavih, vručih Žena, krvavog i žilavog mesa u zubima, Kobila i mošusa, reka i zvezda, postao je u ovom romanu čvršći, prodorniji, teži. Dobio je izvesnu težinu, nešfo gusto i žitko u sebi, nešto što vuče nadole, Ono što se iedno!nj učinilo samo kao isfina jednog rata (da .umireš bez smisla i da pucaš u ruske šinjele) ovde se odjednom pokazalo kao krvava 1, Što je važno, kao večita jstina, kao naša kob, kao naš nacionalni udes. Seljakanje nmaših preko Save i Dunava, umiranje, urlajući, po fuđim zemljama, to Je ođjeđnom postala sva naša istorija, osmeh iz »Dnevnika« bprefvorio se u vrisla žena 1 urlanje ljudi: u Kkmjizi gde se i glupljie i strašnije umivalo, i gde od narcizma nema ni govora, osmeh je morao da se pretvori u elementami i nagonski, svirepl smeh. Ne jednom u »Seobama« tragičnc. prevazilazi gra nicu tragičnog i, pre nego Što se raspadne, pre nego što se pretvori u ništa, zadržava se još u smehu. u o-– vom nedelikatnom smehu, sa rukama na trbuhu, sa užasom u srću. Uopšte sve je dato pojačano, ponekad skoro u maniru nekakve grotfeskne i prejake Marikature. To je roman Woji miriše na užas i na smrt. Humor je u njemu ravan užasu |] gluposii, On je ponekad besfijalan, bezgraničan, Razvitak humora kod Crnjanskog, pesnika koji je sebe u ratu našao, ustvari je sintetički prikaz njego vog razvifka kao pisca uOpšte., »Seobe« preistavliaju vrhunac, To je roman Moji je više od svih naših drugih romana doneo tragediju i,

istovremeno, smisao i za smeh.

Radomir Konstantinović

· Sveili putev1..

(mastavak 5 *rve sf{rane) terističan je i za shvatanja Aldusa Hakslija: »,., ratni zločin nad Roterdamom, ratni zločin nad Berlinom«, izjednačuje on, sagledavajući pekao Drugog svetskog rata u haotičnoj viziji »ljudoždera u ludnici«. Izuzev kod Marinetija, Danuncija i još nekih beznačajnih nacističkih pisaca, militaristički duh nikad nije friumfovao u literaturi. Savest ne dozvoljava umetniku da nasilje i smuti poistoveti sa lepotom i slobođarskim smislom (suštinom) poezije i literature. Po lazeći sa određenog ideološkog stanovišta, ili se spontano, dinamično, čak i anarhoidno suprotstavljajući rat noj stihiji — ali uvek sa izrazitim i naglašenim humanističkim aspektom — svi pisci, i evropski i američki, slažu se u jednom: da je rat, i pored pobedničkih rodoljubivih fanfara, „zanosa, poklika, „oduševljenja, u krajnoj konzekvenci: užas, pogrom, propast, dalekošsei neminovna materijal-

žna na i moralna ljudska beda. Taj težak, porazan utisak

ostavljaju i dela Remarka. i Rena, i Dos Pasosa, i Hemingveja, i Barbisa, i Borherta, i H. V. Rihtera, i Normana Majlera. U toj koloni bundžija, „stradalnika, | desperatera, pacifista i nihilista Norman Mailer je u romanu »Goli i mrivi« izrazio najveće gnušanj” i dao ndjoštriju negaciju besmislenosti rata. Najtemeljitiju. I najpotresniju epopeju ljudske izgubljenosti i stradanja u ratnim razornim vihorima.

TRADICIJI naše ratQ ne proze nema mnogo šta da se kaže: mala je, neznatma. Izuzev Krležinih ratnih novela nemamo ništa ozbilinije: tek tu i tame poneka pripovetka, jedan ili dva romana —o 7“# gotovo ave bi se moglo nabrojati na prste jedne ruke! Prvi svetski rat nije ostavio dubljeg traga u našoj književnosti. Danas, međutim. situnacija je sasvim drukčija... Ako bi se razvoj i uspon naše literature za poslednjih deset godina merio samo Onim š}o je u njoj stvoreno u oblasti ratne književnosti, onda bi već taj podatak bio dovoljan za nedvosmislenu afirmaciju njenog sazrevanja i njenog naprefka, Sudbonosni prelomi i preokreti u našoj bliskoj prošlosti, veliki, herojski i nezaboravni dapi Narodne revolucije, da= ni i godine borbe, žrtava, krvi, umiranja, godine ij dani svakovrsnih iskušenja, tegoba, malaksalosti, neverice, optimizma i bodrosti — mo-

#

Tali su da nađu odjeka i izraza u literaturi. I našli su. Koliko i kako — to su pitanja koja se, prirodno, ovde neodložno i neminovno nameću.

Odnos naših pisaca ptrema ratu, u kome su mnogi od njih aktivno „od prvog dana učestvovali, onakav je kakav treba i mora da bude: frezven, konstruktivan, nemilitanristički, ali ne anarhičan, desperalerski, besperspektivan. Borba za slobodu bila je istovremeno i borba za novo društveno uređenje, i sve žrtve koje su u-toj borbi nesebično dale „imaju jedan viši, plemeniti ljudskj i patriotski smisao, i niko od nas neče dozvoliti da bude omalovažen, unižavan, ma kako i ma čime po=vwređen i zloupotrebljavan. Između tog dužnog pošftovanja i mnogi? znanih i neznanih ljudi čija su pregaranja i žrtve to poštovanje pošleno stekle i zaslužile, postoji niz kompleksnih problema i nerazmršenih, · nerasvetljenih istina o ratu, o ratniku — čoveku i bofcu, koje se ne mogu otkriti i vazbistriti odiednom, u kratkom vremenu, letećim i letimičnim pogledom i polezom, kao što, takođe, ne mogu biti lako i brzo iscrpljene i zaboravljene,

()smovna karakteristika naše prve rafne proze je izra-

zilo ratnički i pobednički entuzijazam, dokumentarnost, faktografska i ideolo-

ška jednobojnost. To je bilo razumljivo. Grohot i lomot sa bojnih polja nije još bio ni iščileo iz sluha i sećanja boraca-pisaca, a oni su već uobličavali prizore rala, o-

življavali istinite legende, 'podvige i strahote prvih bovbenih linija. No ftakva

jednostrana i, u suštini, površna agift- literatura nije, naravno. mogla naići na potpuno odobravanje i prihvatanje. Nešto je tu nedostajalo. Čovek ratuje, bori se hrabro, „izdržava | odoleva mnogim napastima. — al kako je njemu samom, intimno, u dubini i poluimini njegovog bića. u gorkim frenucima kad je sam sa 5O= bom i svojim očajanjem, bespomoćnošću, strahom? To za dugo nismo doznali, Čak ni kad su Mihailo Lalić i Dobrica, Ćosić odlučs no presekli i odbacili crnobeli šablon ratnog svedočenja. Oni su, doduše, uveli najzad živog čoveka, pozitivnog junaka, „pravog borca

Revolucije (Lalić. u »Svad-,

bi« Tadiju Čemerkića, a Dobica Ćos.ć u romanu »Daleko je sunce« partizana Vuka, koga smalram jednim od

najpunijih i najcelovjitijih likova boraca u našoj savremenoj ratnoj literaturi) i, takođe, konflikt koji nije nosio ružičasto i egzaltirano obeležje iskonstruisanog, uveličanog herojstva, već je sadržavao svu oporost. ležinu i dramaličnost surove stvarnosli u kojoj se dogodio. Sinteza istinitog, aulen= tičnog lika i nekonvencionalmog. neulepšanog |. nešablon= skog sukoba (sadržaja) u našoj ratnoj prozi još nije o stvarena. Taj nesklad prisufan je i u romanu Oskara Daviča »Pesma«: na jednoj strani je vrlo oštra i korozivna dilema konformizma, rešena smelo, otvoreno, beskompromisno politički nebogobojazno, i na drugoj strani je nestvaran, hipertrofirano mitski lik glavnog junaka Miće. On nam stoga nije postao blizak. Heyroj, pozitivni junak, uostalom, i nije toliko važan. Važan ie junak, ličnost. Važan je čovek.

Heroji su, uglavnom, jednostavni i jednostrani ljudi, i priče o njima brzo se iscrpliuju i još brže postaju monofone. (Heroje stvaraju trenuci, izuzetne životne okolno. sti; svaki je čovek latentni heroj). Ne jise»pljuje se samo život i njegova ftragika čije osmišljavanje i savlađivanje znači i zrači radošću i oplimizmom. Bol oplemenjuje čo veka i čini ga jakim, i jačim. Pisci se vraćaju izvoru i simbolu heroistva — običnom čoveku. njegovoj patnji i njegovoj maloj, iskrzanoj steći. Suočavaju se — najzad — sa njegovom poktisnutom, zapretanom, duboko zakopanom infimnom ličnošću, ispituju je, analiziraju i traže u njoj... Šta? Traže. najvažnije: mevidliive rudnike energije i moralne snage koji i u najtežim tragičnim okolnostima, ili baš nasuprot

njima, izgrađuju i slivaraju čoveka onakvim kakav on treba da bude — da bi bio, bitisao, da bi postojao, borio se, izdržao, izvojevao slobodu. Slutnju takvog čoveka umefničii je reslizovao Anfonije Isaković u svojim pripovetkama, i njegova vizija

rata — »leševi plavi, sve plavlji i revolucija se čini kao veliko umiranje« — UZz~

buđuje, rarijava „razara sVOjom pofresnom istinitošću, i, istovremeno, nadahnutim poeftskim dejstvom tragike, uliva veru u čoveka, u ljude koji su taj ratni vrtlog i metež nadvladali i osmislili, uli va gordost i pouzdanje u Revoluciju, BOSPORNO je da tra~

gično osećanje života

koje ga (život) — indi rektno — potvruđu]je i slavi, daje literaturi snažniji i lrajniji pečat nego mit (mifon:anija!), deklarativni, forsirani optimizam i starorealistička hroničarska dokumentarnost. I daje joj univerzalno ljudsko značenje. A to je upravo jedna od nuž nih, nasušnih pofreba ne samo naše ratne književnosti, već i naše literature uopšte. Upoređenja su nejzbežna: imamo regionalističke i dokumentayne slike rata u romanu »Prolom« od Branka Čopića; nadrastanje tog ma– nira u poefsko-filozofskoj viziji Revolucije u romanu Vie koslava Kaleba »Divota prašire«; ij jedan usamljeni vrh: »Daj, nam danas«• od Radomira Konstantimovića. To je naž prvi (da li i poslednji?) eg?istencijalistički roman, čiiju sam ja filozofsku osnovu ranije oprezno nazvao »pozitivnim „egzistencijalizmom«, a čiji Je konačan smisao, kad se prevale i prebrode sve prepreke, zamršenosti i unu=ftrošnje daljine ovog neobičnog romana, apoteoza ljud-

4nktca preskače konop

Ankica preskače konop, luk njegov tifra ko duga

koiu Kkrzaju laste. Obruči kruga | u verfikaiji

ko vjenčići se blaste,

granaju se ko vali...

Ankica raste...

Odjednom, jaah, čvor u disanju

i konopu,

s kojim se Wrilo goluba splelo! A da se vinula još samo pola sk5ka,

poljubila bi čiopu u Čelo,

a sunce u oba oka... i \

Ante Celineo

ske egzistencije, aktivnog, imtienzivnog poslojanja, U tom romanu brutalnost i čudovišnost rala graniči se sa apsurdom kao njegovom tofalnom nesacijom. Mali čovek tu grčevito brani svoj životi. I živi...

Tema o običnom, malom, najmanjem i najobičnijem čoveku u rafu fime je bila samo načefa. Ono što bDpjsci duguju našoj talnoj litera=turi upravo je ta tema o malom „čoveku, o njegovom grču, agoniji, katarzi, pobedi nad sobom i zlom u sebi i oko sebe. Njegove dublje patnje su nepoznate, Njegovm ljubav i sfrast još uvek je misterija. Sve istine o nje mu, efo. još ni izdaleka nisu izrečene! Iskrenosti nikad neće biti u tolikoi meri da bi postala štetna i rezorma? što više iskrenosti! Onai ko pažljivo prati našu savremenu literaturu neizostavno će zapaziti da se mnoBe stvari u njoj kazuju u pola glasa, mnoge kroz zube, a mnoge se prećutkuju. Strah od intelektualne avaniure, od nekonvencionalne kontem placije, od filozofske znatiželie i analize je evidentan. Dosta se mislilo i pisalo u kalupima deseterca! Na osno VU naše savremene književnost i— kakvu će pretstavu imati o nama; đanas čitaoci u idućem stoleša? Bojim se vrlo šturu, sipomašnu, oskud nu i nejasnu, nikakvu! Znaće da smo bili heroii i pregaoci, ali šta nas je pritoni krepilo, bodyilo, unespokojavalo, rszdiralo — neće znati. Psihološka đrama našeg čoveka u ratu ,i danas pogotovo, uglav nom je neproniknuta i neobJašr.jena. Treba li se već sad pomiriti s tim? Tli progovoTiti glasnije .odrešitije, neobuzdanije, „punim; #relim srcem i živim umom? Nečemo se potsećafi na hrabrost: jer je umetnosf prevashodno de!o intelektualne i rnoralne hrabrosti. Pisci su oduvek bili prethodnica savremeno. sti i budućnosti, i konačna reč freba i ovom prilikom d» pripadne njima,

Sve ove napomene, razu-

me se, u polpumosti važe i

za našu raifmu prozu. Ona je već dala neka vredna ostvavrenja. ali fo su kamičci. to su lek delovi nedđovršenog mozaika. Treba ofkrivati nove lepote Narodne revolucije i našeg čoveka u njoj. To nije posao jednog dana i jed ne godine. i zafo ne bi trebalo oklevafti, Dugi, svetli butevi istine čekaju, smele i

srčane pufnike-istraživače, ialente, stvaraoce, umefnike... Miloš IT. Bandić

· Himna stvaranju ili: Nasadasua » Rigveda «. 10, 129

početku istorije indiskog filozofskog stvaralaU šiva pojavljuju se RIGVEDE sa svojim himnama, prvi zbornik VEDA, koji sadrži više no hiljadu. kraćih i dužih pesama religioznog sadržaja, i koji je u isti mah i najstariji književni spomehik čovečanstva uobšte. Utvrđeno ie da su Vede postale na severozapadnoj strami Indije, u »zemlji mnogih reka«, a Što se tiče vremena u Mome su Dpostale, postoje rYazlična mišljenja, Dok Maks Miler još 1500-tu godinu s.e. urima kao počeliak veđnaske epohe, u najnovije vreme bonski indolog Herman Jakobi i nezavisno od njega indiski političiP Bal Gamgadar Tilak bokušali su, ma osnovu astronomskib podataka, dokazati da se Vedama mora pripisati mogo veća starosi.

Himna stvaranja, koja se odlikuje izvanrednim umetničkim oblikom, i kojoj zbog njeme filozofske dubine pripada prvo mestu među spekulativnim pesmama svih starih marođa, slobodna je od svake mitologije. Ona u prevodu glasi:

1. Tada ne postojaše ni nebiće nji biće, ne postojaše ni vazdušni prostor ni nebo nad niim. Ko je, dakle, držao svet: ko ga je krio u sebi? Šta je bila voda, neispitana, duboka?

3. Nije bilo smrii iada, ni besmutnosti, niije bilo svetlosti ni noćne ni dnevne. 'Disalo je bez daha vlastitom snagom samo ono jedno, osim kojega nije bilo ničega drugog.

3. Tamom je bio zavijen ceo svet, okean bez svetlosti, izgublien u mraku. Jedno, kao klica života ljuskom zaivoreno. rodilo se snagom svog unutrašnjeg zagrevanja,

4. Iz ovoga se u počefku razvila žudnja, i ona je bila prvo seme sazmanja. Koren bića u mebiću našli su mudraci, ispitujući razmišljanjem u svome srcu.

5. I kad su zaiegli svoju vrvemw za merenje, šta je bilo dole, a šta je bilo gore? Bili sna nosioci semena, razvijanja, moći: dole je bila prasnaga, gore naprezanje.

6. Ali ko to zna, ko bi od vas mogao objaviti otkud je isprva postalo, otkud ovo preinačen.ic? Bogovi su postali tek stvorenjem ovog šveta; ofkud je isprva postalo, otkud ovo preinačenje?

7. Onaj od koga je ovo stvaranje isprva postalo, izveo ga on ili ne izveo, zi onaj ho nad njim bdi u najvišem nebu, laj to zacelo zna, — ili ne zna ni on.

Pokušamo li da tamne reči ove himne prevedemo našim filozofskim jezikom, prva strofa izražava noeodređeno i meobisivo prastanje, vreme bre postanka sveta. Tada nije bilo nebića, ier ga nikad mije bilo, ni bića u empiriskom smislu. Pesnik zatim neizrečmo stanje opisuje negacijama., tj. isticanjem: onoga čega nije bilo: ni vazdušnog ni nebeskog prostora nad njim, ni okeana; još nije bilo ni smrtnih bića ni besmrfinih bogova; ' i meseca ni sunca obeležja moći i dana, tih prasuprolnosti postoianja. — svuda se prostirala tama u kojoj nije bilo nikakvih razlika. Ipak je postojalo mešto Šfo pesni: obeležava mneutralnom Dpokaznom zamenicom omo (samskr. tad). To jedno, kao u docnijoj prefstavi klica ižvota od vaseljenskoga jajeta, kao Anaksimandrova nepropadljiva prasupstance, iz neodređenog sfanja prelazi u postojamic svojim mriutrašnjim zagreijavaenjem (samskr. tapas). 1j. naiočiftim načinom za koji je pesnik znao iz svoje okoline Ti U mjoji ga posmatrao. Zagrejavanje je savlađivenjem strasti postign" to unufrašnjie uzbuđenje koifm se pojedinae može uzdići iznađ granica obične ljudske snage. Iz loga Jednog, koje se omnisuie Pao ono što omstfta poja*liuie se žudnja (sanskr. kami). pravoljia za životom, kojoj je paralela u helenekoj filozofiji ne samo Hesiodov (TEOG 120'\ nego i Parmenidov eros (Ayist. ME". I 4, 984. 25). U pefoj strofi pesnik iskazuje da se biće deli na donii i gornji deo. Prabiće se nahodi u oba dela: u domiem kao mevidliivo: (sanskr, svadaja), kao auto kafh hauto, natura naturans, d:s Ding an sich, a u gsornjem delu kao naprezamje, ka» faimomemon, natu”a naturafa. Hrscheinumgswelt. Ko bi mogao znali pita najzad pesnik u šestoj strofi — otkuda je svei prvobitno postao? To ne mogu znati ni bogovi, jer oni su postali tek postanjem ovoga sveta. Kad to ne znaju ni oni, ko ·bi to onda mogao znati? U sedmoj strofi pesnik — mislilac »amišlja sebi stvaralač'u silu kao ličnost: onaji koji je prvi ipgarvaRO postnm"k sveta, stvorio ga on ili ne stvorio, omaji koji je iznad njega, taj. zacelo to zna, ili ne zna ni on. jer pesnik odmah oseća da samnanja m”ma onde gde se jedno pojavljuje kao eve. de je sve istovetno. nego spmo onde gde ima razlika, suprotnosti i promene.

Miloš N. Đurić

Vilim Svečnjak: Kibar kođ fofografa

lea

KNJIŽEVNE NOVINE 5

4 i -